Prva godina bloga

pisanjenaklupi.jpg

Vraćam se unazad, na početak, kada nisam previše razmišljala i vjerovala da će blog otići dalje od toga. Ali, prošla je godina. Ispisana s puno misli, sjećanja i trenutaka. Trenutaka koji su sa sobom donosili vrtlog emocija koji se nekada samo kovitlao, koji je nosio sve pred sobom, bez stajanja… Danas je taj vrtlog usporeniji i mirniji. Jedna od stvari koja je pomogla da postane takav je pisanje.

Zbog pisanja naučila sam malo bolje kontrolirati samu sebe, onaj unutrašnji dio i naučila sam koliko je važno izreći. Način na koji će nešto biti izrečeno može biti različit za svakoga… Za mene jedan od lakših je pisanje. Ne smatram da je moje pisanje super, jer nekada čitajući druge samo kažem – Wow, kada bi ja tako znala pisati. Ali, bit pisanja nije u tome da li netko zna ili ne zna pisati, nego što papir podnosi sve – bez osuđivanja, gledanja da li su riječi pravilno posložene i vraćanja unazad jednom kada budu napisane – i to je ono što pomaže.

Sjećam se onog euforičnog početka, prvih brojki koje su pokazivale da netko nešto čita, prvih komentara, prvih poruka… I onih misli koje su se istovremeno miješale jer nije bilo jednostavno odlučiti pisati javno i napisati neke stvari… Brisala sam ih, ponovno pisala jer… Što će drugi reći…? Što će misliti o meni…? Cijela ova priča sa sobom donosi paket sa svim onim i lijepim i ne baš lijepim stvarima. I sve one su dio naših života i ne mogu ih samo maknuti i ostaviti sa strane i praviti se da ih nema. Zbog toga su neke rečenice bile teške za napisati, neke druge malo lakše… Ali tu su i idu zajedno.

Analitika

Jedna od meni zanimljivijih stvari na blogu je analitika. Jedna od njih je ona koja pokazuje države od kuda su ljudi došli na stranicu.

2018statsmap.png

2018statscountrys.png

Jedna druga prikazuje ukupan pregled svake objave od kojih su najviše čitane bile:

  1. Biti mama djeteta sa srčanom greškom
  2. Živjeti s pola srca
  3. Sonda i jogurt
  4. HLHS – Moje bilješke
  5. Zašto pišeš blog, kome to pomaže? 

Prva godina

Ljudi me pitaju što predstavlja Manja u nazivu bloga? Manja je moj nadimak koji me prati od kada znam za sebe. I to je nešto što obuhvaća sve – mene samu, okolnosti u kojima jesam, cijeli moj život.

Prva godina je tu… Sa svim onim brisanjima, ponovnim pisanjima, pokušajima, odustajanjima, novim poznanstvima, puna  misli, sjećanja i trenutaka koji su ostali zabilježeni. Zahvalna sam na onima koji su bili tu, na samom početku, jer ne znam da li bih se sama pomaknula s mjesta… Na svima koji su bili tu negdje, koji su čitali, javljali se… I zahvalna sam onome koji me najbolje poznaje i koji mi i danas tiho govori – Samo polako, dan po dan…

Kada smo saznali da naš maleni ima pola srca, sjećam se kako smo čitali sve što se moglo naći na temu HLHS-a i svega s čime smo se tada susretali. Iste rečenice čitali smo iznova i iznova, pokušavajući se pronaći u njima, pokušavajući malo bolje shvatiti. To je razlog zašto sam odlučila pisati blog javno. Željela sam podijeliti moje, naše iskustvo. Nismo uvijek uspjeli naći najbolje rješenje, niti smo uvijek dobro odreagirali dok nas je svakodnevnica neumoljivo vrtjela u krugu koji nije usporavao. Ali tu smo, borimo se, stanemo, pa opet krenemo. Dan po dan, s našim malenim bez kojega vjerojatno nikada ne bi saznali koliko možemo…

I koliko imamo.

Prije godinu dana sve je bilo drugačije. Danas kada se okrenem vidim da jedna godina može puno napraviti u životu čovjeka.

jednagodina.jpg

5 misli o “Prva godina bloga

  1. Micka, samo ti piši, riši,briši pa opet piši! Ne brini za ono “šta će ljudi reći”. Svatko se bori u svojoj koži i na svoj način! Kada izbaciš sve što ti je na srcu na papir, glava i misli su lakše. Samo ti I dalje piši. Nađem uvijek vrijeme za čitanje 😊 Hvala! 😘

Komentar