Tetralogija Fallot, trudnoća i jedan maleni Luka
Prije godinu dana na svijet je stigao jedan maleni dječačić. Svojim dolaskom razveselio je mnoge, a posebno svoje roditelje. Maleni Luka, kako kaže njegova mama, veseo je i znatiželjan dječak koji voli životinje i vozila. I dijete koje ne voli rezati nokte. Naizgled tipično dijete, ali ono što ga razlikuje od većine drugih je što je devet mjeseci rastao ispod jednog posebnog srca. Srca koje i danas priča priču koja je započela prije 31 godinu.
Rođena sam 1993. godine s prirođenom srčanom greškom Tetralogija Fallot. Biti mama za mene je oduvijek bila želja. Ona koja je sa sobom nosila puno pitanja na koje nisam imala odgovore. Da li ću uopće dobiti pozitivno mišljenje liječnika u vezi trudnoće? Hoće li biti sve u redu s djetetovim srcem? Hoću li ja to moći izdržati? Hoće li na kraju biti sve u redu?
Pozitivan test na trudnoću, prvi pregled, prvi otkucaji srca istovremeno su u meni doveli do izmiješanih osjećaja velike radosti i zahvalnosti, ali i brige i straha jer smo krenuli u smjeru koji je bio nepoznat.
Prvi veliki korak koji smo napravili bio je kada su liječnici rekli da je sa srcem našeg djeteta sve u redu. Bio je to trenutak velike zahvalnosti. Tijekom cijele trudnoće imala sam česte kontrole kod liječnika. Najveći broj tih pregleda bio je u Zagrebu, tako da nije bilo jednostavno putovati često, pogotovo kako se bližio kraj trudnoće.
Preglede kod kardiologa sam imala na samom početku trudnoće i pred kraj kada sam nosila i holter 24 sata. Osim povremenih mučnina i umora, dosta sam se dobro osjećala. Ono s čim sam imala najviše problema bila je uporna žgaravica i štitnjača koja se tijekom trudnoće aktivirala. Počela sam piti tablete koje su mi pomogle.
S liječnicima je bio dogovor da je, s obzirom na moje zdravstveno stanje, najbolje da porod bude carskim rezom. Bila sam primljena u bolnicu u 39. tjednu trudnoće. Nekoliko dana prije toga bila mi je potvrđena gripa tipa B. Umor, glavobolja i grlobolja bili su prisutni. S obzirom na cijelu situaciju porod je bio napravljen u općoj anesteziji. Kako su liječnici rekli, u tom trenutku, to je bilo najsigurnije za mene.
Imati pored sebe ono maleno dijete o kojem sam tijekom trudnoće mogla samo razmišljati – kakav će biti, kako će izgledati, hoće li više sličiti na mene ili na tatu…? Kada sam prvi puta uzela Luku i kada sam vidjela njegove malene prstiće, puno kosice… Kada mi je kroz misli prošlo da je to onaj isti maleni kojeg sam osjećala mjesecima u trbuhu, a sada je tu i dobro je. Bio je to poseban trenutak. I da, sličio je na svoga tatu.
Prvi dani kod kuće protekli su poprilično dobro. Fizički sam se vrlo brzo ustala i mogla sam se kretati i moje srce je cijelu tu novu situaciju dobro podnosilo. Luka je prvih mjeseci dobro jeo i spavao, najviše je volio da ga nosimo i javljao se plačem samo kada bi mu nešto smetalo.
Mjeseci koji su slijedili bili su istovremeno i puni smijeha i radosti i suza i nespavanja i novih stvari koje smo otkrivali zajedno s našim malenim Lukom.
Prvu kontrolu kod kardiologa imala sam deset mjeseci nakon poroda. Svi nalazi i pretrage koje sam napravila bili su uredni. Nakon trudnoće primirila se i štitnjača. I dalje koristim tablete i redovito je kontroliram.
Danas kada se vraćam na sami početak mogu reći da nije bilo nimalo jednostavno, ali isplatilo se. U ovih prvih godinu dana vidim koliko se ovaj maleni dječačić promijenilo i koliko je promijenio nas. Danas je Luka dječačić koji radi svoje prve korake, voli macu i pesu Bela, borovnice, vozila i biti puno vani i šetati. A ja se sjetim svih onih pitanja koja su prolazila mojim mislima na samom početku i samo mogu biti zahvalna Bogu jer danas sam mama.
