Doba je godine kada lišće mijenja svoju boju, kada se širi miris pečenih kestena, ali i kada počinje sezona prehlada, viroza, gripe… To je doba godine kada se s malenim više čuvamo. To znači da s njim, ukoliko ne trebamo, ne idemo među puno ljudi, izbjegavamo zatvorene prostore, druženja...

Hladnija jutra, početak škole… Bliži se kraj ljeta. Razmišljam o stvarima koje su se dogodile u proteklih nekoliko mjeseci. Bilo je to prvo ljeto koje je sa sobom donijelo uobičajenu svakodnevnicu u posljednje četiri godine. Okolnosti su se promijenile, malo bolje posložile. Djeca su postala odgovornija, nekako se lakše...

Prva godina našega malenog prošla je sa 180 dana bolnice, tri operacije, reanimacijom, dugim boravkom na kisiku, razdobljem „little junkya“ zbog teškog skidanja s metadona, puno lijekova, devet mjeseci sa sondom za hranjenjem, puno čekanja, straha, neizvjesnosti, nadanja… ali to nije kraj. Danas je naš maleni zaigrani trogodišnjak...

Naš maleni prvi puta došao je kući kada je imao mjesec dana. Vrijeme koje smo proveli u bolnici, bilo je vrijeme kada su oko nas bili liječnici i medicinsko osoblje koje je bilo tu kada god se nešto događalo. Dolaskom kući, u jednom trenutku ostala sam sama sa sobom...

Film Wonder (Čudo) prikazuje život jednog dječaka. Dječaka koji zbog genetskog poremećaja ima deformirano lice, puno ožiljaka i koji da bi ih sakrio od tuđih pogleda, nosi kacigu astronauta. Odlaskom u školu susreće se s puno pogleda koji ga ne prihvaćaju, koji ga odbacuju, koji ga u toj njegovoj...

Pitanje koje mi je postavila jedna osoba na jedan neizravan način bilo je – Zašto pišeš blog, kome to pomaže? Kada mi je jedna osoba rekla da bi trebala pisati blog, moja prva pomisao bila je – Da pišem blog? Nema šanse. Trebala mi je šest mjeseci da kliknem...

Sjećam se jednog crtanog filma o maloj plavoj lokomotivi koja je silno željela prijeći preko planine i dovesti poklone za djecu. Mislim da je bilo tako, ali to su već usputni detalji i ako nisu sasvim točni, nije sada toliko važno. Ono što se događalo je da su starije...

Godina je iza nas. Najlakše ju je opisati s jednim pokretom ruke koja pravi uspone, silaske i ponovne uspone. Bila je to godina padova i razbijanja, ali i ponovnog podizanja i skupljanja. Godina u kojoj sam naučila koliko je vrijedno imati pored sebe ljude koji ne odustaju kada ja...

Odrasla sam u Africi. To je čudesna zemlja u kojoj sunce uvijek grije, a zvijezda ima na tisuću. To je zemlja fascinantne prirode koja zapravo nikada ne spava. I to je zemlja u kojoj sam naučila što znači biti dio nečega, što znači biti dio obitelji. To je zemlja...

U 24 tjednu trudnoće saznali smo da naš maleni ima pola srca. Prvo se pojavilo negiranje, možda je liječnica krvio vidjela na ultrazvuku. Nakon još jedne potvrde, nije više bilo mjesta sumnji. To saznanje nas je vrlo brzo dovelo u realnost situacije u kojoj smo bili. U danima koji...