Deveti rođendan

Posted On 9. lipnja 2024.

Imat ću devet godina… Da, sjećaš se kako si rekao da ćeš sam raditi neke stvari kada budeš imao devet godina? A koje? – pitao je. Ići ćeš sam u školu… A, ajde kad budem imao deset godina. Ne, kad budem imao petnaest godina… Još jedna godina je iza nas. Godina koja je bila puna izazova, promjena, novih obaveza, učenja, pomicanja vlastitih granica… Godina koju je najviše obilježila škola.

Prvi razred završava. Misli me vraćaju na sami početak. U vrijeme kada je svaki dan vodio svoju bitku, kada je svaki telefonski poziv dolazio s pitanjem – Što ako…? Vrijeme koje nije bilo na našoj strani i koje nas je čvrsto držalo na mjestu dok se tlo pod našim nogama bez prestanka treslo. U svemu tome neumorno se vrtjela jedna misao – Hoćemo li doći do škole…? Razmišljati tada o tome činilo se tako dalekim i nedostižnim. Ali ne i danas, jer danas je škola naša svakodnevica.

Voliš li ići u školu?

Da

Što si naučio u školi?

Naučio sam matematiku. Računat brojeve do 20.

Koji ti je najdraži predmet?

Najdraži predmet TZK TJELESNI.

Koji predmet najmanje voliš?

Matematiku baš ne volim.

Što najviše voliš raditi u školi?

Igrat se s prijateljima.

Što ne voliš raditi u školi?

računat

Koji dan ti je bio najbolji u prvom razredu?

Kad smo bili na izletu, u knjižnici, na priredbi.

 

Danas naš maleni čovjek ima rođendan. Zahvalni smo Bogu što ga imamo svih ovih godina. Nekako smo se već uljuljali u rođendane koji svake godine dolaze kao i u ovu našu uobičajenu svakodnevicu. I dobro nam je u njoj. Za dva dana bit će pet godina od zadnje operacije. Od tada naša priča ide poprilično dobro. Prije nekoliko tjedana imali smo pregled kod kardiologa. Maleno srce kuca i funkcionira jako dobro. I dalje uzima dva lijeka, za snižavanje tlaka i na antikoagulantnoj terapiji je.

Kako je u opservaciji za ADHD u narednim mjesecima nas čekaju još određeni pregledi. S logopedom radi na čitanju koje je već jako dobro i pisanju koje ide polako, ali ide. Gotovo je dvije godine kako ide kod logopeda i tu je napravio veliku prekretnicu u mnogim stvarima koje su mu zbog toga danas puno lakše.

U školi ima asistenta u nastavi i to funkcionira jako dobro. Napravi što treba, a uz sebe ima nekoga tko će ga usmjeriti i pomoći mu kada je to potrebno. S učiteljicom imamo odličnu komunikaciju što čini da nam svakodnevica bude lakša. Neke zadaće danas brzo napravi, a neke još piše satima. Učimo kako pronaći najbolji balans da ne forsiramo, da ostanemo smireni, da pustimo, a da ipak napravi što treba. Nekada uspijemo, nekada ne uspijemo… Ali na kraju kada je gotov kaže sam sebi – Vidi, pa dobro mi to ide…

 

Ovo je djelić naše priče…

Istina je da nisu sve priče ovakve…

Neke završavaju onako kako ne bismo željeli da završe…

 

Ali one koje se svakodnevno nastavljaju pričaju svoju priču.

Priču koja nas uči koliko je dovoljno sasvim malo da bismo imali puno.

Zbog toga je svaka napisana zadaća, odlazak u školu, novi dan i rođendan za nas ogroman.

 

Sa svakom novom godinom učimo, pomičemo svoje granice, zahvalniji smo.

Sa svakim otkucajem srca oni sanjaju, rastu, smiju se, otkrivaju, žive.