Život u boksačkim rukavicama

prijeisadaBoks. Definitivno nije moj izbor. Previše nasilan i grub sport za mene. Moj muž nekoliko se godina bavio boksom, pa sam kao naučila nekakve osnove, iako još uvijek ne nalazim smisao u udaranju protivnika na taj način. Ono što se može naučiti u boksu je kako se dobro zaštititi i obraniti stavom u gardu i udariti ili nokautirati protivnika, ako zatreba.

Snovi. Oni su poput cilja do kojega trčim atletskom stazom s preprekama, ali koja najednom postaje staza koja više nema veze s atletskom stazom kakva je ona zapravo. To nisu prepreke koje se preskaču s lakoćom. To su prepreke koje ne dopuštaju da se pomaknem, koje guše, koje čine sve da me zaustave, slome i vrate, a ja u svemu tome još uvijek trebam vjerovati da ću doći do cilja.

Dan kada se dogodio nokaut… Bio je to dan koji je trajao mjesecima. Poput dugačkog meča u kojem su se runde izmjenjivale, jedna za drugom, bez prestanka. Udarci su pljuštali sa svih strana. Više nisam znala na koju stranu da se okrenem, kako da izbjegnem novi udarac, kako da se obranim. Iz pozadine su se čula dovikivanja koja su boljela nekada više od udaraca koje sam dobivala. Ekipa iz mojega kuta borila se sa mnom koliko god je mogla. Izvlačili su me iz situacija u kojima da ih nije bilo, meč bi već odavno bio izgubljen.

Trenutak prije nokauta… Začulo se zvono. Kraj runde. U tom trenutku mogla sam zastati, udahnuti, osvrnuti se oko sebe. Bilo je to zatišje prije tornada. Runda je ponovno krenula i prije nego sam uspjela pričvrstiti svoje rukavice i zauzeti stav obrane, silovit udarac složio me je sa zemljom.

Tada je sve stalo… Više nije bilo otkucaja… Samo tišina koja je glasno vikala.

Protivnik

Strah – moj najveći protivnik koji je uz ljutnju i nemoć tada postao strahovito jak. Toliko jak da sam mislila da neću izdržati više ni sekundu… I danas je tu. Često pritajen, čeka pravi trenutak da spustim svoj gard i tada napada. Dok udara samo pljušte njegove optužbe kako neću moći izdržati još jednom, kako ga neću moći pustiti još jednom i kako će u tom trenutku on biti tamo i čvrsto će me držati.

To je borba koja se odigrava unutar mene. Dovoljna je misao koja ako krene za sobom povlači sve što može. S vremenom učim kako da se izmaknem, zaštitim sebe i ne dopustim nove udarce, a kada trebam uzvratiti udarac. Ali, da li uspijem svaki puta reagirati kako bih trebala? Ne uspijem.

Nakon onoga dana, kada je nastala tišina, kada je sve stalo… Pojavila su se pitanja. Zašto se to dogodilo? Zašto smo to morali proći? Zašto su se moji snovi srušili?

Malena moja… U trenutku kada si ostala samo ležati, bez mogućnosti da se pomakneš, tvoj protivnik krenuo je na tebe da te dokrajči. Nisam mu dopustio. Zaustavio sam ga. I najradije bih zaustavio svaku borbu u kojoj jesi, svakog tvog protivnika, ali ako to napravim ne bi preživjela u svijetu koji ne štedi, koji ne prestaje s novim udarcima. Želim da zapamtiš da sam ja uvijek tu, pazim na tebe, tješim, smirujem, bodrim i dopuštam tebi da se boriš. Jer samo tako ćeš postati snažna i hrabra. Samo tako ćeš vidjeti koliko zapravo možeš. A u onim trenucima kada više ne budeš mogla, ja ću ući u tvoj ring, zaštiti ću te i borit ću se umjesto tebe.

Tvoji snovi? Nisu se srušili, oni su tu. To je život koji imaš i koji živiš. Znam da ne izgleda onako kakvog si ga zamišljala da će biti – siguran i posložen poput atletske staze. To je ring života u kojemu želim da, na kraju kada dođeš do cilja, bez obzira na sve, ti budeš pobjednik. Ali da bi to bila… Trebaš živjeti život – s mojim boksačkim rukavicama.

18.10.2015.
Dan kada je, s Bogom na našoj strani i liječnicima koji su napravili gotovo nemoguće, maleno srce ponovno počelo kucati.

jesen2015jesen 2015

jesen2018jesen 2018

20

2 misli o “Život u boksačkim rukavicama

  1. Hvala ti na iskrenosti u borbi koju svjedočiš svima nama bez patetike, a tako autentično. Zbilja ” Sve mogu u Onome koji me jača !”

Komentar