Ja to mogu, ali što kada ne mogu?

krenigdjejesi

Sjećam se jednog crtanog filma o maloj plavoj lokomotivi koja je silno željela prijeći preko planine i dovesti poklone za djecu. Mislim da je bilo tako, ali to su već usputni detalji i ako nisu sasvim točni, nije sada toliko važno. Ono što se događalo je da su starije i iskusnije lokomotive omalovažavale malu lokomotivu govoreći joj kako je ona preslaba i da sigurno neće uspjeti. Na kraju preko planine pune snijega mala lokomotiva se uspjela probiti i doći u grad. Riječi koje je ponavljala dok se probijala kroz snijeg bile su – Ja to mogu, ja to mogu, ja to mogu…

Ja to mogu je rečenica koja je pozitivna, koja gura naprijed. To je rečenica koja sa sobom nosi euforiju da što god se događa oko mene u tom trenutku – ja to mogu. I mogla sam neko vrijeme, kao i malena lokomotiva, sve dok u jednom trenutku nije stala.

Puna čaša

Bila sam u situaciji da mi je odlazak van s malenim bio previše, da mi je kuhanje ručka bilo previše i da mi je pet minuta čekanja jer su djeca još uvijek tu, umjesto da su u krevetu bilo previše. Prije toga ignorirala sam sve one znakove na kojima je velikim crvenim slovima pisalo uspori i došla sam do dijela s kojega, uz svu želju i volju, uz svo izrečeno ja to mogu, više nisam mogla. Umor je postao ogroman i moja čaša počela se prelijevati. U njoj više nije bilo mjesta.

Cijela ova priča s našim malenim je priča koja još uvijek traje, koja je još uvijek u određenim trenucima teška. Iako nam je on četvrto dijete, kao da je prvo u mnogim stvarima. Neminovno ga više pazimo, a opet ne želimo raditi razliku s drugom djecom. Njegovo stanje je takvo da je pred nama još jedna operacija koju treba proći. A proći kroz to još jednom…

S jedne strane svjesna sam da je ta operacija kao i ostale dar bez kojega danas ne bi bilo ni našega malenog, ali to je dar koji ne mogu sada otvoriti, koji nosi čekanje. A kada ne mogu nešto otvoriti dugo vremena to sa sobom donosi da se gubi strpljenje, da je ta neizvjesnost što se nalazi u njemu već toliko velika i da donosi strah koji je nekada ogroman, poput one planine pune snijega.

Slobodan prostor

Zbog svega toga što smo prošli i zbog toga što se sada događa ta moja čaša je poprilično puna. Danas se ona ne preljeva toliko često kao prije, ali svakodnevno moram učiti kakao balansirati onaj preostali slobodan prostor. Nekada uspijem, nekada ne.

Ono što pomaže je rutina. Jedna od najvažnijih rutina meni je odlazak djece na spavanje u određeno vrijeme. Tu rutinu je nemoguće održati svakodnevno, ali važno je da je ona prisutna ipak u većem dijelu tjedna. U suprotnom donosi ne baš dobar dan.

Vrijeme samo za mene. To vrijeme je jako važno, poput propisane terapije svaki dan. Ne pridržavam je se svaki dan, ali pokušavam. Uz svakodnevnicu koja je nekada prava ludnica, ne mogu naći vrijeme i odvojiti sat vremena za sebe, ali mogu otići iznijeti smeće van i napraviti krug oko zgrade.

Dogovaranje i razgovaranje. Neću objašnjavati zašto je to važno, ali sprječava mnoge situacije u kojima se poslije moramo igrati vatrogasaca koji se bore da ugase vulkan.

Kada ne mogu, što mogu?

Ne mogu utjecati na ono što će se dogoditi sutra, ali mogu utjecati na ono na što mogu, sada, bez obzira kako malo se činilo.

Ne mogu napraviti neke stvari sama, ali mogu tražiti pomoć drugih.

Ne mogu napraviti uvijek dvadeset krugova, ali mogu napraviti barem jedan. „Nije bitno koliko brzo ideš, u redu je ići i sa smanjenim kapacitetom, ali je važno da ne staneš skroz.“

Ne mogu znati da li će sve biti dobro, ali mogu vjerovati da će sve proći, bilo dobro ili ne jer na kraju sve prođe.

Ne mogu napraviti sve stvari koje bi trebala, željela, koje se očekuju, ali mogu napraviti barem jednu od njih.

Popis se dalje može samo nastaviti pisati. Ali na svaki taj moj ne mogu, dolazi  ja mogu. Nekada ga je teško čuti, zbog buke koja me okružuje, zbog okolnosti koje me pritišću prema dolje…  Ali duboko u sebi znam da taj ja mogu ne dolazi od mene, nego od onoga koji zna svaki djelić mene. Onoga koji je uvijek tu, koji strpljivo čeka, postavlja znakove upozorenja i koji lagano gura jer ne dopušta da predugo stojim.

Samo kreni s mjesta na kojem jesi…

start

Komentar