Život u boksačkim rukavicama

prijeisadaBoks. Definitivno nije moj izbor. Previše nasilan i grub sport za mene. Moj muž nekoliko se godina bavio boksom, pa sam kao naučila nekakve osnove, iako još uvijek ne nalazim smisao u udaranju protivnika na taj način. Ono što se može naučiti u boksu je kako se dobro zaštititi i obraniti stavom u gardu i udariti ili nokautirati protivnika, ako zatreba.

Snovi. Oni su poput cilja do kojega trčim atletskom stazom s preprekama, ali koja najednom postaje staza koja više nema veze s atletskom stazom kakva je ona zapravo. To nisu prepreke koje se preskaču s lakoćom. To su prepreke koje ne dopuštaju da se pomaknem, koje guše, koje čine sve da me zaustave, slome i vrate, a ja u svemu tome još uvijek trebam vjerovati da ću doći do cilja.

Dan kada se dogodio nokaut bio je poput dugačkog meča u kojem su se runde izmjenjivale, jedna za drugom, bez prestanka. Udarci su pljuštali sa svih strana. Nisam znala na koju stranu da se okrenem, kako da izbjegnem novi udarac, kako da se obranim.

Trenutak prije nokauta… Začulo se zvono. Kraj runde. U tom trenutku mogla sam zastati, udahnuti. Bilo je to zatišje prije tornada. Runda je ponovno krenula i prije nego sam se uspjela okrenuti oko sebe i zauzeti stav obrane, silovit udarac složio me je sa zemljom.

Tada je sve stalo… Više nije bilo otkucaja… Samo tišina koja je glasno vikala – To je stanje koje jako teško prežive i djeca s cijelim srcem.

Strah – moj najveći protivnik koji je uz ljutnju i nemoć tada postao silovito jak. Toliko jak da sam mislila da neću izdržati više ni sekundu… I danas je tu. Često pritajen, čeka pravi trenutak da spustim svoj gard i tada napada. Dok udara samo pljušte njegove optužbe kako neću moći izdržati još jednom, kako ga neću moći pustiti još jednom i kako će u tom trenutku on biti tamo i čvrsto će me držati.

To je borba koja se odigrava unutar mene. Dovoljna je misao koja ako krene za sobom povlači sve što može. S vremenom učim kako da se izmaknem, zaštitim sebe i ne dopustim nove udarce, a kada trebam uzvratiti udarac. Ali, da li uspijem svaki puta reagirati kako bih trebala? Ne uspijem.

Nakon onoga dana, kada je nastala tišina, kada je sve stalo… Pojavila su se pitanja. Zašto se to dogodilo? Zašto smo to morali proći? Zašto su se moji snovi srušili?

U trenutku kada je sve stalo, bilo je potrebno još sasvim malo da odemo u smjeru u kojem smo išli. U onom iz kojeg više nije bilo povratka… Tada to nisam znala. Maleno srce počelo je ponovno kucati. Smjer kretanja naglo se okrenuo u nekom novom, drugom pravcu punom neizvjesnosti jer nova borba je samo nastavila onu koja je bila prije nje.

Danas znam da život ovdje na zemlji nikada neće biti onakav kakvog sam ga zamišljala da će biti – siguran i posložen poput atletske staze. To je život, u ringu, koji imam i koji živim s mnogim neodgovorenim pitanjima koja ostaju. Neprekidna borba u kojoj se tempo diktira brzinom udaraca koji se izmjenjuju, u kojem je dovoljna sekunda koja odlučuje u kojem smjeru idemo dalje i u kojem svaka nova borba koja počne na drugu stranu stavlja one iste stare protivnike. Protivnike koji znaju sve moje slabosti i koji ne odustaju od toga da me vrate na onaj isti smjer, smjer iz kojeg nema povratka.

Postoje i oni koji su na istoj strani. Oni koji me znaju bolje nego ja znam sama sebe i oni koje često u samoj borbi ne vidim jer su u pozadini, u kutu. Ali tu su. Bodre, hrabre i neumorno namještavaju i učvršćuje moje boksačke rukavice. Uz njih svaka borba, bez obzira koliko bila mučna i bolna, postaje lakša.

18. listopada 2015.
Dan kada je maleno srce ponovno počelo kucati.

One Comment

Odgovori na Nela Mayer Williams Otkaži odgovor