Stvari koje se samo pojave… kod kuće smo

hlhsdanas

Naš maleni prvi puta došao je kući kada je imao mjesec dana. Vrijeme koje smo proveli u bolnici, bilo je vrijeme kada su oko nas bili liječnici i medicinsko osoblje koje je bilo tu kada god se nešto događalo. Dolaskom kući, u jednom trenutku ostala sam sama sa sobom i sve što se događa tada je bilo na meni, na nama. Stvari koje se događaju u bolnici su trenuci u kojima se bori za život, za svaki udisaj… Stvari koje se poslije događaju doma su nemjerljive s onim što se događalo u bolnici, ali u onom prvom trenutku dovodile su me do toga da sam ostala skroz nespremna na njih.

Idemo doma sa sondom

Sonda za hranjenje je nešto s čime sam se prvi puta susrela u bolnici i mislila sam da je pitanje dana kada će je maknuti i da ćemo sigurno ići doma bez nje, ali sonda je svaki puta išla s nama. Nakon prve operacije doma ju je imao mjesec dana, nakon druge dva i pol mjeseca i nakon treće operacije dva tjedna.

Kada sam prvih par puta izašla s njim u šetnju, nije mi bilo ugodno zbog pogleda koji su znatiželjno i sa sažaljenjem gledali bebu sa sondom i isprva nisam bila spremna na pitanja koja su uslijedila.

Crvenilo na licu

Zbog dugotrajnoga stavljanja flastera koji je držao sondu zalijepljenu na obrazu, koža se iziritirala, bila je suha, gruba i crvena. Flasteri su se ili prejako držali zalijepljeni na licu ili su preslabo držali, pa je sondu maleni sam vadio van. Nama se najboljom pokazala hidrokolidna obloga koja je dovoljno jako držala sondu, a koža je mogla disati kroz nju i nije bila toliko jako iziritirana.

Noći nisu za spavanje

Milimetar po milimetar, minuta po minuta, a treba istisnuti 90 ml mlijeka kroz sondu. Šprica ispada iz ruke po treći puta, glava je sasvim dolje, jedva podižem svoju ruku i gurkam muža da podigne špricu… Još samo 30 ml… Trzamo se obadvoje iz sna, maleni plače. Kroz 10-ak minuta istiskujemo zadnjih 20 ml. Gledam na sat. Za dva sata ide novih 90 ml… Možemo na spavanje. Hranjenje na sondu smo uglavnom radili zajedno jer smo tako pazili jedan na drugoga, da ne zaspimo obadvoje iako se i to neminovno događalo.

Otvorena ladica

Stojim iznad otvorene ladice. Odjeća je složena, čeka spremna kada se za desetak dana vratimo da je maleni nosi. Vratili smo se. Odjeća i dalje čeka složena, netaknuta, isto kako sam je ostavila prije tri i pol mjeseca. Došlo je vrijeme kada sam tu malenu, ne nošenu odjeću, trebala maknuti… Samo me je pritisnula težina… Kao da je vrijeme stalo na 110 dana…

Novi inventar

Kutija sa sterilnim gazama, sondama, otopinama, sterilnim štapićima, rukavicama… Ljekarna je postala mjesto na koje smo znali ići svakodnevno i po nekoliko puta. Koncentrator kisika. U to vrijeme naći vrijeme da sjednemo i da uopće vidimo što nam treba, što je to koncentrator, pronaći servisera, shvatiti kako se koristi i na kraju s pitanjem  – Moje dijete to zaista koristi?

Bez dodira

Maleni je nakon boravka u bolnici, kada smo bili doma, najviše vremena provodio u kolicima. U prvim tjednima odgovaralo mu je da ga nitko previše ne dira, jer za njega je dodir značio da mu netko radi nešto što on ne želi, nešto što ga boli… Trebalo mu je vrijeme da prihvatiti dodir i da počne „živjeti“ bez kolica.

Danas

Sjećam se kada sam, ne samo jednom, u očaju rekla na glas – Nećemo se riješiti nikada te sonde… – Toliko sam već bila očajna zbog nje i zbog nikakvog pomaka, a tjedni su samo prolazili. Od djeteta, koje kada je osjetio bilo što u ustima i koje je odmah reagiralo nagonom za povraćanjem, danas je sonda nešto što se čini kao da nikada nije ni imao. Polako je počeo jesti s godinu i pol dana. Danas s tri godine jede gotovo sve. Najslabiji je s bananom i čokoladom. A što je kiselije, to je bolje. Jogurt, kefir i kiselo mlijeko i danas su broj jedan. Ono što je još ostalo je žvakanje mesa. Ako ga predugo zvače, izbaci ga van. Ali vjerujem da će i to kroz neko vrijeme skroz savladati. Sonda i jogurt

Zadnjih pola godine počeo je spavati cijelu noć, uz kratkotrajna buđenja. Prošlo ljeto budio se po šest, sedam puta svake noći i imao je često budne periode od nekoliko sati tijekom noći. Danas nema više gurkanja, mjerenja milimetra, stavljanja alarma, budnih noćnih perioda… Prošlo je.

Dodir. S godinu i pol prestao je plakati kada bi mu netko od nepoznatih nešto rekao i počeo im je polako prilaziti, dopuštati da ga netko drugi uzme, nosi… Danas je čak previše slobodan i previše siguran u sebe, osim kada shvati da smo u bolnici na pregledu… Ali i to kao da svaki puta malo lakše prođemo.

Ona ladica… Još uvijek me nekada posjeti na malenu odjeću. Ali danas ona donosi zahvalnost, jer sa svakim novim godišnjim dobom, dolazi nova, veća odjeća. Ta odjeća znači da je maleni nosi, da raste i da je tu.

Stvari koje se samo pojave

Naizgled su beznačajne, ali u toj situaciji dovodile su me do toga da sam bila skroz nespremna na njih. Jer… Ne zamišljam svoje dijete tako… To nije normalna situacija… Umor čini svoje… Ne pomaci postaju težina koja samo vuče prema dolje… Tek kada se dogodio taj jedan odmak s vremenom, tada sam mogla vidjeti da nitko ne može biti spreman na takve stvari. Dijete sa srčanom greškom ne dolazi s uputama. Tek s odmakom sam mogla vidjeti da iako su se neke stvari činile teško premostive, prošli smo ih.

To mi govori da ćemo proći i ostatak današnjega dana i sutrašnjega i svakoga koji je pred nama.

Ponekad snaga nije veliki plamen koji svi vide, već samo iskra koja nježno govori: „Stigao si do tu, samo nastavi polako.

snagajeiskra

One Comment

Komentar