Prvi razred
Naš maleni krenuo je u prvi razred. Kada smo prvi dan ulazili u školu stisnula sam malo jače njegovu ruku. Onu istu ruku koja se ne tako davno jedva nazirala ispod svih zavoja i cjevčica u okolnostima kada se sve činilo tako krhko i nesigurno… Hoćemo li doći do škole? Bilo je pitanje koje se tada činilo tako daleko i neostvarivo… Danas je škola naša svakodnevica koja unatoč svim izazovima donosi veliku zahvalnost jer smo došli do tu gdje jesmo.
Hodnici su bili puni djece, roditelja, baka i djedova. Školska priredba, prozivanje imena, pozdravljanje s ravnateljem i učiteljicom, odlazak u učionicu, prvo sjedenje u školskoj klupi, fotografiranje, knjige u torbi… Puno novih i starih lica, uzbuđenja i suzdržanosti i pitanja koja su bila postavljena odmah nakon što smo izašli iz škole i u danima koji su slijedili.
A zašto ne mogu prvi dan ići u školu u utorak?
Danas sam prvi razred, a sutra ću biti drugi?
A mogu spavat pod odmorom?
Viče jako glasno. Pitam ga zašto vičeš? Tak se čuje zvono jako da svi čepimo uši.
Ideš sutra u školu? Da, ali samo pola sata.
Imali smo griz s čokoladom, a hoćemo imat ćevape s lepinjom?
Nekoliko tjedana prije škole intenzivnije smo pričali s njim o nekim stvarima. Najviše smo pričali o tome da se treba čuvati i da treba malo usporiti. On je aktivac kojemu je tjelesni najdraži predmet i koji unatoč tome što ima pola srca ne staje već prelazi svoje granice. To rezultira ubrzanim otkucajima srca i disanjem, plavičastim usnicama i riječima – Ne mogu više… Kada se to dogodi, kratko staje, ali odmah nastavlja s istom aktivnošću koja ga je i dovela do tog stanja. Mi ga zaustavljamo i navikli smo na to, ali za osobu koja ga prvi puta vidi u takvoj situaciju to nije nimalo ugodno. Zbog toga smo prvom prilikom razgovarali s učiteljicom koja je dijelom od strane škole već bila upoznata s njegovim zdravstvenim stanjem.
Učiteljica koju ima je strpljiva, puna razumijevanja i kako bi maleni rekao – Odlična je. Ista takva je i asistentica u nastavi koju ima i koja mu puno znači i pomaže. Nismo ga upisivali na dodatne aktivnosti jer nismo znali kako će se uopće snaći u svemu i nismo ga željeli dodatno opterećivati. To se pokazalo kao ispravna odluka jer četvrti sat njegova pažnja se već poprilično gubi.
S obzirom na njegovo zdravstveno stanje važno nam je da ukoliko se nešto dogodi što prije dođemo do te informacije, a isto tako i da druga strana zna za njegovo stanje. Naišla sam na ideju kartice s podacima djeteta – ime i prezime, datum rođenja, dijagnoza, krvna grupa, terapija koju uzima i kontakt roditelja. Najvažnije informacije koje u prvom trenutku mogu puno pomoći.
Tri mjeseca su kako ide u školu. Na pitanje kako mu je u školi odgovara – Dobro, izvrsno, nekad dosadno… Učiteljica i asistentica kažu da usvaja brzo novi sadržaj, izbjegava onaj koji mu nije zanimljiv na način da lista po knjizi, ali stavlja olovku da zna gdje je ono o čemu učiteljica priča. Ima veću potrebu za kretanjem pa šeće do koša i šilji olovku, piše po ploči, provjerava što ima na rasporedu koji se nalazi na drugoj strani učionice, odlazi pomagati drugima… Ali na poticaj se vraća na svoje mjesto. Sve to je dio pokazatelja zbog kojih je u opservaciji za ADHD.
I dalje ide kod logopedice koja je puna strpljenja, uvijek nasmijana, koja ohrabruje i koja je najbolja koju je mogao dobiti. Najviše rade na čitanju i zbog toga je čitanje već sasvim dobro što puno pomaže u rješavanju zadaće i radu na satu. Prije nekoliko tjedana logopedica ga je najbolje opisala u dvije riječi rekavši – On je kao voda – poplava.
Ta njegova osobnost poprilično preplavljuje kada treba napraviti zadaću. Zadaća je brzo gotova ako je napravi sam i ako brzo spremi bilježnice i knjige u torbu uz riječi – Gotov sam… Onda slijedi brisanje napisanog, vježbanje u drugu bilježnicu, objašnjavanje, puno strpljenja kojeg nam ponekad i nedostaje… Snalazimo se na različite načine da vježba grafomotoriku tako da mi pišemo lijevom rukom, a on desnom pa da vidimo tko će bolje napisati. Ili mu kažem da ja idem odnijeti odjeću, a on neka napiše jedan red, pa da vidimo tko će prije biti gotov. I to za sada funkcionira jer je natjecateljski tip i to ga motivira da ipak bude brži od mene. Zadaće nam nisu jednostavne, nekada traju satima, ali svima nam je drago kada učiteljica napiše – Bravo, trudiš se.
Danas je škola naša svakodnevica. Svakodnevica koja nije uvijek bila na našoj strani, koja je gurala u svojemu smjeru i koja nas je držala čvrsto na mjestu. Ona u kojoj je bilo teško slušati sve rizike koji se mogu dogoditi i u kojoj su naše želje i snovi nestajali sa svakim alarmom koji je neumorno alarmirao vraćajući nas u stvarnost u kojoj smo tada bili.
Danas s torbom na leđima poskakuje na putu do škole, bere cvijeće za učiteljicu, trči da pozdravi asistenticu i da provjeri gdje je parkirala auto. Nakon škole istrči iz škole, zagrli me i kaže – Falila si mi… A već u idućem trenutku mi objašnjava tko je u kojem autu dok istovremeno maše i pozdravlja prijatelje koji odlaze. U takvim trenucima pogledam iza sebe i sjetim se svih liječničkih pregleda, dijagnoza, terapija, operacija, ne prihvaćanja, neprospavanih noći, borbe, snage, suza, smijeha, prvih koraka … I vidim do kuda smo stigli.