Kako se nositi s emocijama? – zavist i ljubomora

ljubomora.jpg

Zavist se javlja kada netko ima nešto što ja nemam, ali bih i ja željela to imati. Ljubomora se javlja kada ja imam nešto, čuvam to i ne želim da mi to netko uzme, već to želim samo za sebe. To su dva pojma koja sam do prije par godina miješala i povezivala ih kao da su isti. Ali nisu. Ono što imaju zajedničko je želja da imam kao što ima netko drugi ili da nešto zadržim samo za sebe.

Ljubomoru i zavist najčešće svrstavam u nešto negativno, ali one nisu uvijek takve. Kada malo više razmislim o njima i o tome zašto su se pojavile, vidim da mi govore da nešto što se trenutno događa mi ne odgovara i da trebam promijeniti svoj fokus.

Nakon što se rodio maleni, držala sam ga vrlo kratko. Nakon toga držala sam ga kada je imao nešto više od dva tjedna.  Znam kako je kada se dijete rodi i koliko je svaki puta ta želja bila tako velika, samo da ga što prije uzmem. Da osjetim to maleno biće u svojim rukama, da ga mogu dodirnuti, pomirisati, ne puštati. S malenim ta želja je bila jednako jaka, ali tada nisam mogla. Na posljetku kada sam ga prvi puta dobila u naručje, medicinskoj sestri trebalo je 15 minuta da ga namjesti sa svime s čime je bio okružen. Držala sam ga tada više od pola sata, pazeći da se ne pomaknem od straha da nešto ne iskopčam. Zbog svega toga, nisam mogla uživati u tome.

Dok ja nisam mogla, svijet je i dalje mogao. Ljudi oko mene držali su svoju djecu, hodali su pored mene s njima, vidjela sam njihove slike, slušala o uobičajenim svakodnevnim stvarima koja su djeca radila… Zavist se smjestila negdje unutar mene i samo je čekala trenutak kada bi se iznenada pojavila.

Javljala se i onda kada bih pročitala naslove koji su otprilike ovako glasili – Značaj dodira u životu djece? ili Dodir je važan za emocionalan razvoj djeteta... Tada su mi ovakvi članci smetali, u meni se stvarao revolt. Jer, što je s djecom koja mjesecima leže u bolnici i kada ga roditelj želi uzeti, ali ne može? Ono što sam željela je da pročitam članak u kojem piše kako i takva djeca mogu izrasti u normalne ljude, bez svih onih poteškoća koje su bile navedene u takvim člancima, jer je dodir u ključnim periodima izostao.

U prvih godinu dana proveli smo šest mjeseci u bolnici. Nekada su prošli tjedni prije nego sam ga mogla uzeti. Bilo je trenutaka kada su mi rekli da ga ne diram jer mu je dodir tada bio previše, uznemiravao ga je. Svaki puta kada smo se vratili kući javljala se ljubomora jer nisam željela da ga bilo tko uzme. Trebalo je vrijeme da se svi skupa prilagodimo, da budem slobodna da ga uzmem i da dopustim da ga i svi drugi uzmu.

U prvoj godini imao je sondu za hranjenje devet mjeseci. Sonda je bila prisutna na svakoj fotografiji koju smo tada napravili. Zbog lijekova je u određenim trenucima izgledao kao mali sumo borac. Zavist je opet dolazila u prvi plan, pomiješana s krivnjom, jer maleni zbog toga nije bio slatka mala beba čiju sam fotografiju s oduševljenjem željela razviti i staviti na zid.

S vremenom dođe vrijeme u kojem se sve skupa oko mene polako smiri, kada mogu početi realnije razmišljati i kada mogu napraviti neke stvari koje pomažu.

  • Ne držati sve u sebi, jer to ne pomaže.
  • Ne forsirati u nekim stvarima, već napraviti nešto kada osjetim da mogu.
  • Biti iskren s drugima i reći – Sada mi je teško slušati o drugom djetetu…
  • Uobičajene aktivnosti staviti privremeno na stranu.
  • Ne udovoljavati drugima na štetu samome sebi.
  • Uspoređivanje ne pomaže, nikakvo.
  • Biti realan u željama i mogućnostima.

Naš maleni živi s pola srca. Njegovo stanje je takvo da zbog toga nije mogao, a nismo mogli niti mi napraviti ili imati neke uobičajene stvari i trenutke. To je dovodilo do zavisti i ljubomore koja i danas na trenutak ispliva jer me određene situacije vrate i sjete na dane kada sam toliko toga željela, a nisam mogla. Ono što najviše pomaže u takvim trenucima je da budem zahvalna. Zahvalnost pomiče fokus s drugoga i pokazuje mi što sve imam ja. Kada tako razmišljam, tada sve one fotografije sa sondom i malenim kao sumom borcem odjednom imaju ogromnu vrijednost,  jer to znači da je maleni tu i da ga imamo.

Zahvalnost je odluka koju donosim – bez obzira na okolnosti u kojima jesam.

zahvalnosrce.jpg

 

Jedna misao o “Kako se nositi s emocijama? – zavist i ljubomora

  1. Tvoja iskrenost pomaže drugima ! Zahvalan stav unatoč okolnostima – to je ono pravo ! Božja se snaga tako u slabosti usavršuje.

Komentar