Sezona prehlada i hranjenje kornjača

jesen

Doba je godine kada lišće mijenja svoju boju, kada se širi miris pečenih kestena, ali i kada počinje sezona prehlada, viroza, gripe… To je doba godine kada se s malenim više čuvamo. To znači da s njim, ukoliko ne trebamo, ne idemo među puno ljudi, izbjegavamo zatvorene prostore, druženja s djecom, pazimo više na higijenu doma… Nekada ne trebam reći ništa, ali nekada trebam reći ne.

Nastavi čitati

20

Zašto pišeš blog, kome to pomaže?

pisanjebloga

Pitanje koje mi je postavila jedna osoba na jedan neizravan način bilo je – Zašto pišeš blog, kome to pomaže? Kada mi je jedna druga osoba rekla da bi trebala pisati blog, moja prva pomisao bila je – Da pišem blog? Nema šanse. Trebala mi je šest mjeseci da kliknem na tipku objavi i da prvi post bude objavljen. Bilo je to u vrijeme kada je moj život bio poprilično uzdrman, kada je toliko toga bilo vani i kada sam konstantno bila na samom rubu, a pored mene je bilo malo onih koji su me uspijevali držati da ne padnem. Ovako napisano taj period ne zvuči baš dobro, ali tako je onda bilo, ne baš dobro. Nastavi čitati

20

Ja to mogu, ali što kada ne mogu?

krenigdjejesi

Sjećam se jednog crtanog filma o maloj plavoj lokomotivi koja je silno željela prijeći preko planine i dovesti poklone za djecu. Mislim da je bilo tako, ali to su već usputni detalji i ako nisu sasvim točni, nije sada toliko važno. Ono što se događalo je da su starije i iskusnije lokomotive omalovažavale malu lokomotivu govoreći joj kako je ona preslaba i da sigurno neće uspjeti. Na kraju preko planine pune snijega mala lokomotiva se uspjela probiti i doći u grad. Riječi koje je ponavljala dok se probijala kroz snijeg bile su – Ja to mogu, ja to mogu, ja to mogu… Nastavi čitati

20

Jedan bicikl i puno leptira

voznjabiciklom

Godina je iza nas. Najlakše ju je opisati s jednim pokretom ruke koja pravi uspone, silaske i ponovne uspone. Bila je to godina padova i razbijanja, ali i ponovnog podizanja i skupljanja. Godina u kojoj sam naučila koliko je vrijedno imati pored sebe ljude koji ne odustaju kada ja mislim da ne ide više dalje, koji podižu moju glavu i čiji pogled govori nisi sama. Nastavi čitati

20

Danas više cijenim nered i prljave ruke

 

danasvisecijenimnered

Ju tu – rekao je maleni noseći moj mobitel. Što? – pitala sam ponovno. Ju tu, ju tu. Otključao je mobitel, kliknuo na Yout tube ikonu, pronašao što želi gledati, sjeo i tada je nastala tišina. Sva njegova pozornost bila je usmjerena na bijeli bus koji skače u zelenu boju i izlazi van obojan. A ja sam još uvijek u nevjerici stajala i gledala. Nastavi čitati

20

Svaki cvijet treba i sunce i kišu

nakonkisecvijece

Kiša pada. Vani sam. Proći ću samo malo okolo zgrade – pomislila sam. Ali bezuspješno.  Kao i svaki puta, opet me je nešto odvuklo, tamo preko ceste gdje se zvuk automobila sa svakim korakom gubi, gdje čujem potok iz daljine kako huči i gdje me mirisi vuku da što prije zakoračim u svijet u kojem vrijeme i misli staju. Nastavi čitati

20