Zašto pišeš blog, kome to pomaže?

pisanje bloga

Pitanje koje mi je postavila jedna osoba na jedan neizravan način bilo je – Zašto pišeš blog, kome to pomaže? Kada mi je jedna druga osoba rekla da bi trebala pisati blog, moja prva pomisao bila je – Da pišem blog? Nema šanse. Trebala mi je šest mjeseci da kliknem na tipku objavi i da prvi post bude objavljen. Bilo je to u vrijeme kada je moj život bio poprilično uzdrman, kada je toliko toga bilo vani i kada sam konstantno bila na samom rubu, a pored mene je bilo malo onih koji su me uspijevali držati da ne padnem. Ovako napisano taj period ne zvuči baš dobro, ali tako je onda bilo, ne baš dobro. Nastavi čitati

Ja to mogu, ali što kada ne mogu?

gdje jesi kreni

Sjećam se jednog crtanog filma o maloj plavoj lokomotivi koja je silno željela prijeći preko planine i dovesti poklone za djecu. Mislim da je bilo tako, ali to su već usputni detalji i ako nisu sasvim točni, nije sada toliko važno. Ono što se događalo je da su starije i iskusnije lokomotive omalovažavale malu lokomotivu govoreći joj kako je ona preslaba i da sigurno neće uspjeti. Na kraju preko planine pune snijega mala lokomotiva se uspjela probiti i doći u grad. Riječi koje je ponavljala dok se probijala kroz snijeg bile su – Ja to mogu, ja to mogu, ja to mogu… Nastavi čitati

Jedan bicikl i puno leptira

voznja biciklom

Godina je iza nas. Najlakše ju je opisati s jednim pokretom ruke koja pravi uspone, silaske i ponovne uspone. Bila je to godina padova i razbijanja, ali i ponovnog podizanja i skupljanja. Godina u kojoj sam naučila koliko je vrijedno imati pored sebe ljude koji ne odustaju kada ja mislim da ne ide više dalje, koji podižu moju glavu i čiji pogled govori nisi sama. Nastavi čitati

Danas više cijenim nered i prljave ruke

Danas vise cijenim nered

Ju tu – rekao je maleni noseći moj mobitel. Što? – pitala sam ponovno. Ju tu, ju tu. Otključao je mobitel, kliknuo na Yout tube ikonu, pronašao što želi gledati, sjeo i tada je nastala tišina. Sva njegova pozornost bila je usmjerena na bijeli bus koji skače u zelenu boju i izlazi van obojan. A ja sam još uvijek u nevjerici stajala i gledala. Nastavi čitati

Svaki cvijet treba i sunce i kišu

Nakon kise cvijece

Kiša pada. Vani sam. Proći ću samo malo okolo zgrade – pomislila sam. Ali bezuspješno.  Kao i svaki puta, opet me je nešto odvuklo, tamo preko ceste gdje se zvuk automobila sa svakim korakom gubi, gdje čujem potok iz daljine kako huči i gdje me mirisi vuku da što prije zakoračim u svijet u kojem vrijeme i misli staju. Nastavi čitati

34 Murphyjeva zakona s djecom

Djeca i Murphy zakon1. U određenom trenutku kutija od čokolade ima jako veliku vrijednost i ni slučajno se ne smije baciti. Sutradan ta ista kutija više nije zanimljiva i samo se povlači po sobi, ali baciti se još uvijek ne smije jer to im treba.

2. Uzmem dijete jer trebamo požuriti doma, ali on baš tada počne inzistirati da sam hoda.

3.Djeca su u drugoj sobi, perem prozor, ne znaju što radim, nisam ih zvala, ali čim završim i okrenem se na prozoru su već njihovi otisci dlanova i nosa.

Nastavi čitati