Jedna godina – 42 milijuna otkucaja

krajjeseni.jpg

Prije godinu dana sve je bilo drugačije. Danas kada pogledam unazad vidim koliko puno toga može napraviti jedna godina u životu čovjeka. Jedna godina. 365 dana. 525 600 minuta. 80 otkucaja u svakoj od njih. Vrijeme koje nije uvijek bilo na našoj strani, vrijeme koje je neumorno guralo u svom smjeru, ne stajući, ne usporavajući…

Zašto sam morao biti tamo? – pitao je maleni prije nekoliko tjedana. Pitala sam ga gdje? Odgovorio je – u bolnici. Isprva, skroz nespremna na takvo pitanje, trebalo mi je nekoliko trenutaka da mu odgovorim. Tvoje srce… Ono nije kao moje i zbog toga su doktori morali napraviti operaciju da danas možeš trčati, a da se ne umoriš brzo, da možeš ići uz stepenice, a da ne dišeš teško… Ja imam pola srca. – rekao je. I dok je on samo nastavio tamo gdje je stao, prije nego je postavio to pitanje, ja sam na trenutak ostala u vremenu u kojemu sam isto pitanje postavljala samoj sebi.

Danas ne postavljam to pitanje, jer to je pitanje koje nema odgovora, barem ne sada, ovdje…

Prije godinu dana počeli su prvi dogovori oko Fontan operacije. Moj najveći strah bio je – kako ga pustiti još jednom kada dođe vrijeme?

U prvih godinu dana života prošao je pet operacija – tri na otvorenom srcu i dvije na kojima su mu vadili žice koje drže prsne kosti. Bilo je to vrijeme u kojem sam bila poput robota koji je samo išao naprijed, nesvjesna same sebe i okoline u kojoj smo bili. Sljedeće tri godine prošle su poprilično mirno, bez bolnice, težih bolesti. Maleni je rastao s nama, otkrivao je svijet koji ga je okruživao i postao je dječak kojega mi je bilo nezamislivo pustiti još jednom.

Uslijedila je borba s vremenom. Borba u kojoj nije bilo pobjednika, niti gubitnika. Samo neprekidna borba. Sa sustavom, s ljudima oko nas, s odlukama, očekivanjima… Naša međusobna zbog koje smo se udaljavali i vraćali jedan drugome, zbog koje sam željela da me samo svi ostave na miru i da mogu samo preskočiti vrijeme. Vrijeme koje mi nije dopuštalo da normalno dišem i koje je išlo dalje u svojem savršenom tempu, ne pitajući možemo li, treba li usporiti.

Zadnji put pravimo balončiće od sapunice, zadnji osmjeh, zadnja fotografija, zadnje riječi, zadnji dodir, zadnji pogled… Pustila sam ga… Ostala je samo tišina koja je razarala sve unutar mene…

To su trenuci koje mi kao roditelji trebamo preživjeti. U kojima treba ostati tu i vjerovati da će sve biti onako kako treba biti dok stotinu scenarija i pitanja tutnji našim mislima.

Danas iako je sve iza nas, za neke stvari potrebno je vrijeme. To je ono isto vrijeme, ali su okolnosti u kojima jesmo sada lakše. To je kao nakon bolesti koja me sruši u krevet na tjedan dana i tada dođe prvi dan u kojem se dogodi onaj najmanji pomak na bolje. Svaki sljedeći sa sobom nosi još više tih pomaka. U jednom trenutku pomislim kako bih se mogla podignuti, jer osjećam se puno bolje nego prije dva dana. Ustajem, na nogama sam neko vrijeme, uspijem odraditi i više od onoga što sam planirala i odjednom samo pritisak, slabost zbog koje ostatak dana moram usporiti, osjećajući se gotovo isto kao i prije dva dana.

Živjeti sa srčanom greškom, znači živjeti s njom cijeli život. Ona ne dolazi s uputama kako i što treba napraviti. Te upute stvaramo sami i u trenucima kada stojimo na mjestu bez mogućnosti da se pomaknemo i kada se ponovno pokrećemo i kada se vraćamo nazad i kada sa strepnjom gledamo na sutrašnji dan. U našim najtežim i u našim najboljim trenucima. Ono što je mene najviše držalo, nekada tek toliko da budem iznad razine vode, je čvrsti oslonac ljudi koji su bili oko mene i moja vjera.

Prošli smo onaj prvi, teži dio. Trenutno se borimo sa stvarima koje su čekale posljednjih godina da dođu na red, s 13 plus godinama, sa školom, s nespavanjem jer kako mi je maleni rekao prije nekoliko dana – Ti spavaj, ja ću bit budan… Bio je neumoran i kada je bio umoran, a sada je nezaustavljiv. U svemu tome imamo dobrih dana, lošijih, ali lakše je.

Ono što me iznova fascinira je promjena koja se dogodila zbog saturacije kisika koju sada ima. Prijašnjih godina u ovo vrijeme je već bio sa zimskom jaknom, s tri sloja dugih rukava, štramplicama… Ove jeseni samo s jaknom i jednom majicom. Još uvijek zaustavim samu sebe kako vadim mobitel i provjeravam koliko je stupnjeva vani, ne vjerujući da je stvarno tako. Ali je.

Prije godinu dana sve je bilo drugačije. Danas kada pogledam unazad vidim koliko puno toga može napraviti jedna godina u životu čovjeka. Jedna godina. 365 dana. 525 600 minuta. 80 otkucaja u svakoj od njih. Vrijeme koje nije uvijek bilo na našoj strani, vrijeme koje je neumorno guralo u svom smjeru, ne stajući, ne usporavajući…

Na kraju je bilo vrijeme koje nam je pokazalo koliko možemo i koliko imamo.

Jedna godina – 42 milijuna otkucaja.

krajgodine.jpg

2 misli o “Jedna godina – 42 milijuna otkucaja

  1. Draga Manuela, hvala sto nesebicno dijelis svoja iskustva sa svijetom. Kroz njih pokreces i inspiriras i tjesis.

  2. Da, draga Manuela, hvala ti na iskrenosti i hrabrosti suočiti se sa stvarima izvan naše kontrole, a i na sposobnosti da i nama to predočiš. Kako svjesno i s pouzdanjem ideš naprijed … hvala Bogu da ti daje snagu i vjeru !
    Pozdrav s Jak 1,17 !

Komentar