Jedanaesti rođendan

Posted On 9. lipnja 2026.

Prije nekoliko dana tišinu sobe zamijenili su glasni zvukovi, isprepleteni s poznatim smijehom… Pogledala sam na sat i u nevjerici krenula prema sobi… Dečki su bili na gornjem krevetu, ležeći jedan pored drugoga, a Hana se naginjala preko ruba kreveta… Slika koja je prije jedanaest godina bila samo blijedi odraz onoga o čemu se nisam usudila niti razmišljati.

Tri brata i jedna sestra. U mislima se vraćam unazad… U svijet koji nas je odjednom naglo preuzeo… I koji nas je odgurao u nepoznatom smjeru, u onom u kojem smo se u strahu grčevito borili jer nismo željeli biti dio njega…

Kada se prvi put suočiš s dijagnozom da tvoje dijete ima pola srca, svijet na trenutak stane. Srce je organ koji nas pokreće, koji nas održava živima. Kako netko može živjeti s pola srca? Kroz vrijeme naučiš da može, uz veliku borbu medicinskog osoblja, uz obitelj i prijatelje koji iako naizgled ne mogu učiniti puno, ali čine i tu su. I kroz borbu u kojoj se boriš sam sa sobom…

Naučiš da sve što si do tada znao, što si radio i planirao postaje nevažno. Naučiš gledati svijet iz jedne sasvim druge perspektive. One perspektive u kojoj su najveći problemi internet koji je „pukao“, pa ispadneš iz igrice, kada se zagubi bilježnica koja je maloprije bila na stolu, a treba se već krenuti i kada se slučajno prilikom otvaranja paketića potrga sličica nogometaša kojeg još nemaš… Naučiš da je ono nešto, upravo u tome kada se “ništa posebno” ne događa.

Unatoč kazaljkama na satu, još neko vrijeme pustili smo da iz sobe dopire smijeh.

Danas jedan dječak ima jedanaesti rođendan.

Nije se puno toga promijenilo u zadnjih godinu dana. Ima dvije kontrole kardiologa godišnje, još uvijek je na dva lijeka – za krvni tlak i na antikoagulantnoj terapiji. Iako njegovo srce radi jako dobro, unatoč velikoj volji, ne može uvijek koliko bi želio. Pokušavamo ga zbog toga usmjeriti na mirnije aktivnosti, da radi pauze, ali kako je veliki aktivac i kada stane, njegova pauza je gotova odmah. Balansirati između toga nije nimalo jednostavno.

ADHD je nešto što i dalje jako puno utječe na njegov život. Jedan petogodišnji Niko, ni ne znajući, najbolje je objasnio što je ADHD – On ide sto puta vamo tamo… ADHD je dio njega i upravo to velikim djelom utječe da je baš ovakav kakav je – zvrkast, uporan, tvrdoglav, uvijek u pokretu, glasan, sa sto pitanja, nikad umoran… I iako nekada dan traje već jako dugo, naše strpljenje i umor prelaze sve već odavno pomaknute granice, dio je naše svakodnevice koja je istovremeno i zanimljiva, s puno iznenađenja i aktivnosti, smijeha i empatije koje dolaze iz tog istog malenog čovjeka… I nezamislivo je da je drugačije.

Auti, sličice nogometaša, igranje na kompu, bakina sarma, kuhanje čaja, špek i kobasica, češnjak, kiseli kupus, oslić, kefir, masline, plac, stanica za tehnički pregled, automehaničarska radionica, garaža, pomaganje susjedima na vrtu, pjesme, snijeg, voda… Sve ono što voli. Spavanje, banane, žganci, tortilje, pisanje sastavka, matematika… Sve ono što baš i ne voli.

I dok se soba polako stišavala, istovremeno su se u meni ispreplitala ona ista dva svijeta. Svijet u kojem se jedan život činio nezamislivim i onaj drugi u kojem jedan dječak ima jedanaest godina.

U toj tišini više nije bilo straha, samo ogromna zahvalnost prema Bogu što smo danas tu gdje jesmo.

Tri brata i jedna sestra.

I to je najveći dar.

Sa svakom godinom učimo… Pomičemo svoje granice… Zahvalniji smo…

Sa svakim otkucajem srca oni… Rastu… Smiju se… otkrivaju… Žive…