Endokarditis – jedna neispričana priča

ljetoprva

Dva i pol mjeseca od kako smo se vratili s Glenn operacije, jednu večer primijetili smo kvržicu na prsima kod malenog. Bio je to početak jednog razdoblja, koje je od svega što smo prije i poslije toga prošli, bilo najteže i ostavilo je najviše posljedica. Neke odluke smo donijeli sami, ne znajući da li radimo ispravno. Susreli smo se s ljudima koji su nam puno pomogli, ali i s onima koji nisu shvaćali ozbiljnost cijele situacije. Bilo je to razdoblje kada sam shvatila koliko smo zapravo krhki i koliko je dovoljno sasvim malo da nešto krene u jednom ili drugom smjeru.

pocetakupale

Kardiokirurg, čim je vidio kvržicu, rekao je da će biti potreban zahvat jer se to mora otvoriti. Nakon tri dana bili smo pušteni kući u dogovoru s liječnicima kako ćemo svakodnevno dolaziti na previjanje rane.

Pred nama je bilo razdoblje od nekoliko tjedana u kojem smo svako jutro dolazili u bolnicu na previjanje, doma smo sami previjali ranu dva puta na dan i vadili smo krv svaki drugi dan kako bismo pratili CRP. Maleni je imao konstantnu blagu temperaturu, bio je plačljiv, stalno mi je bio na rukama… Dobivao je antibiotike, u jednom periodu i dva istovremeno – bila je izolirana bakterija zlatni stafilokok. Antibiotici su privremeno smirili sve, ali CRP bi opet nakon nekoliko dana počeo ići prema gore i rana bi se opet počela gnojiti.

upala

Jedno jutro, prije nego smo otišli na kontrolu u bolnicu, iz rane je poput bujice počelo sve izlaziti van. Tada sam prvi puta vidjela strah u suprugovim očima. Tražio je da mu dam kompresu (sterilnu gazu) koju nije mogao nigdje naći. Kompresu koja je cijelo vrijeme bila u njegovoj ruci.

Poslije toga dva puta je rana prokrvarila kada sam bila sama s malenim doma. Krvarenje nije bilo jako, ali je bilo dovoljno da mu mjesecima poslije, kada se sve smirilo, zbog straha još uvijek nisam oblačila majicu tamnih boja kako bih mogla vidjeti da ništa ne krvari.

Nekoliko tjedana kasnije CRP je opet porastao. Iako je rana izgledala dobro kontaktirali smo kliniku u kojoj su bile rađene prijašnje operacije. Potvrdili su nam sumnju koju je imao i naš kardiokirurg – bakterija se spustila na žicu. Plan je bio da se operativni zahvat na kojem bi se maknule dvije žice odradi u ponedjeljak. Zaprimili su nas na odjel kirurgije i dok smo razgovarali s anesteziologom maleni je obilno prokrvario kroz ranu dok ga je suprug držao. Liječnica ga je uzela na ruke i trčala je s njim kroz hodnik vičući da je hitno. Ranu nije nitko dirao. Čekao se dolazak kardiokirurga. Malenog su odvezli u prostor ispred operacijske sale gdje su ga pripremali za zahvat.

Došao je kardiokirurg, pogledao je ranu i pokazao mi je žicu koja je virila van. Izvadit ćemo dvije žice i za 20 min smo gotovi. – rekao je.

Nakon zahvata maleni je bio premješten na odjel intenzivne. Zbog toga što je izgubio dosta krvi i zbog toga što mu je hemoglobin bio jako nisko, dobio je krv. Nekoliko dana poslije bili smo pušteni kući jer se brzo oporavio.

Tjedan dana poslije zahvata rana se dobro zatvorila i kako je rekao kardiokirurg pretvorila se u zdravu krastu. CRP je pao na 17. Po prvi puta smo odahnuli i mislili smo da je cijela ova priča iza nas.

Desetak dana kasnije, maleni je opet dobio visoku temperaturu, nakon blage koja je bila gotovo svakodnevna. CRP je opet bio povišen. Dobio je novi antibiotik. Izvana i na pritisak rana je izgledala dobro. Naša pedijatrica, koja nam je bila velika podrška i pomoć, rekla je – Nešto unutra još uvijek stvara upalni proces. Kao da je unutra tempirana bomba. Navečer smo opet vidjeli kvržicu i dogovorili smo s kardiokirurgom da dođemo na pregled.

Sljedeće jutro, kardiokirurg koji se cijelo vrijeme jako trudio oko svega, kada je vidio malenog rekao je – Bolestan je jako… Maleni je bio s temperaturom u nekom polu svjesnom stanju. CRP je bio 99. Kardiokirurg je rekao da je moguće da je infekcija došla na sano šant, na dio cjevčice koja ostaje nakon Glenn operacije. Ako je tako, to je pravi horor. Nema vremena za čekanje. Dolazi vikend, a ponedjeljak će možda biti prekasno.

Kontaktirali smo kliniku i dogovorili pregled za sutra. Za sat vremena bili smo u autu s djecom i stvarima i krenuli smo ne znajući što nas čeka, koliko nas neće biti… Negdje na pola puta temperatura kod malenog bila je oko 40. Povratio je sirup za snižavanje temperature, a drugi sirup mu nismo mogli još dati jer nije prošlo dovoljno sati od zadnjega davanja. Plakao je, povraćao, nije želio piti, bio je preznojen i mokar. Stali smo na jedno parkiralište. Djeca su istrčala van i počela su se loviti oko kontejnera dok je s jedne strane bio duboki jarak, a s druge strane autocesta. Bila sam u panici, niti je bilo da se vratimo nazad, a nismo bili ni blizu bolnice. Bili smo negdje – nigdje. Suprug je rekao da se moramo smiriti i nastaviti dalje. Presvukla sam malenog, rashladili smo auto i nakon pola sata sam mu dala sirup koji nije povratio. Temperatura se polako počela spuštati i ostatak puta je prespavao.

Stigli smo poslije popodne. Maleni je i dalje spavao. Kada je došlo vrijeme za hranjenje i lijekove, probudili smo ga. Bio je malaksao, u polu svjesnom stanju, povratio je mlijeko… Suprug je rekao da moramo na hitnu.

Došli ste u zadnji trenutak. Vjerojatno bi samo zaspao i više se ne bi probudio. CRP je bio 255, bakterija je bila u krvi, došlo je do sepse.

Tijekom noći su ga uspjeli stabilizirati, popio je sam nešto mlijeka i ostatak noći je prošao mirno. Kada smo ujutro vidjeli kako se izgled i boja rane promijenila u kratko vrijeme, odmah su ga počeli pripremati za zahvat. Kardiokirurg je rekao da će napraviti rendgen da vide točno gdje su druge dvije žice koje je trebalo izvaditi i da je za 20 minuta zahvat gotov.

upalasendokarditisom

S djecom smo čekali u čekaonici ispred operacijske sale i onih 20 minuta prešlo je u dva sata. Kada je došao kardiokirurg rekao je da je inficiran sano šant i da je došlo do endokarditisa – bakterijske upale srca. Kada je zarezao, rana je eruptirala. Da bi zaustavio krvarenje stavio je prst na to mjesto i privremeno ga je zakrpao. Rekao je da će ga prebaciti u opću bolnicu jer u narednih nekoliko sati moraju hitno napraviti drugu operaciju na otvorenom srcu na kojoj će maknuti inficirani šant. U jednom trenutku kada smo mu zahvalili za sve što je napravio, on je samo podignuo pogled prema gore i rekao – hvala nebesima.

Navečer je nazvao i rekao je da je operacija prošla glatko i da je stavio zakrpu na mjestu sano šanta s vlastitim tkivom od malenog i da to dobro izgleda. Nakon sat vremena došli smo ga vidjeti. Unatoč tome što je imao otvorena prsa i što je bio priključen na puno cjevčica, u tom trenutku nestao je sav onaj strah, briga, umor, napetost i samo sam bila sretna i zahvalna Bogu na svemu. Maleni je bio dobro.

Kako su nam rekli liječnici – Imao je puno sreće. Izvukao se iz stanja iz kojih se djeca s normalnim srcem često ne izvuku i iz situacije s kojom se nismo susreli. To je veliko čudo.

U bolnici smo bili mjesec dana. Maleni je odbijao hranu i uglavnom je sve dobivao preko sonde za hranjenje. Borili smo se s niskom saturacijom kisika u krvi i s odvikavanjem od metadona zbog kojeg je imao krize. Nekoliko dana prije prvog rođendana došli smo doma.

Cijeli ovaj period bio je u određenim trenucima gotovo neizdrživ, s puno straha, ljutnje, brige, nemoći… Činio se poput noćne more, samo što se iz nje nisam trebala probuditi jer je bila naša stvarnost. Od tada je prošlo nešto više od tri godine. Danas sam najsvjesnija stanja u kojem je bio i koliko je tada bilo malo potrebno da krene u jednom ili drugom smjeru…

I danas su one posljedice tu. Zbog njih se još uvijek u određenim trenucima previše brinem, strahujem, još uvijek gradim povjerenje prema nekim ljudima, na uobičajenu kontrolu u bolnicu odlazim s težinom, u mislima imam sto scenarija kada se nešto događa s njim… Ali ipak se sve primiri kada ga vidim kako raste, kako je pored nas i kako je dobro. To je dijete koje nas mijenja, uči, gura naprijed i koje mi se toliko uvuklo pod kožu da ne mogu zamisliti drugačiji život.

Cijela ova priča nije gotova. Svakoga jutra kreće iz početka. Tamo gdje je završila večer prije. Sa zahvalnošću. To je trenutak u kojem kao da ne postoji ništa drugo osim disanja koje se čuje dok se njegova prsa lagano spuštaju i podižu.

Da li se isplatilo? – Bilo je pitanje koje nam je postavljeno mjesecima poslije. Unatoč svemu što smo prošli, nema dva odgovora, samo je jedan. Da, isplatilo se.

ljeto

2 misli o “Endokarditis – jedna neispričana priča

  1. Hvala na iskrenom i detaljnom opisu bolnih iskustava koja su sad iza vas, hvala >Bogu, ali mogu pomoći drugima koji su u sličnom stanju.

Komentar