Doći do Fontana je ogromna stvar

proljeceuvrtu

Prije nekoliko mjeseci jedan kardiokirurg je rekao – Doći do Fontana je ogromna stvar. Cijelo ovo putovanje bilo je u određenim periodima teško, pusto, bolno, bez mogućnosti da se pomaknemo s mjesta, s puno čekanja, teških rečenica, puštanja, ne puštanja, nadanja, milimetarskih pomaka i svim onim što smo naučili – da nismo sami u ovome, da možemo više nego što možemo zamisliti, koliko je malo potrebno da budemo zahvalni i koliko taj maleni čovjek može podnijeti i nakon svega toga ići dalje.

I došli smo tu gdje sada jesmo.

U zadnjih mjesec i pol dana kao da je u mojoj glavi veliki stroj koji samo procesuira. Dogovori, odluke, čekanja, misli, strahovi, brige, nadanja, organiziranje od onih najmanjih stvari, do toga da su tu i ostala djeca koju treba pripremiti na sve ovo što nam slijedi. U određenim trenucima činilo se kako će se sve samo raspasti pod težinom koja je gurala prema dolje. U takvim trenucima teško je biti samo tu, a ne negdje iza ili u nečemu što tek dolazi. Svakodnevnica je takva da bez obzira što se trenutno događa s nama, ona ide dalje, ne čeka, ne usporava, ne pita možemo li… Tada se događa da nesvjesno ili svjesno odemo u jednu od krajnosti, a to ne pomaže. Ono što pomaže da se vratimo u balans je da budemo tu, u sadašnjem trenutku.

Stotinu puta prošla mi je misao o vremenu kada će biti sljedeća operacija? Ovo vrijeme ispalo je najbolje vrijeme za nas. Škola se bliži kraju i trebamo samo izdržati još ovaj zadnji dio s ispitima i odgovaranjima. Djeca čekaju praznike i zbog toga ćemo napravit onoliko koliko možemo, bez forsiranja ikoga od nas, samo da to što lakše prođemo.

Ljudi me pitaju koliko je dug oporavak nakon operacije? Sam tijek oporavka individualan je za svako dijete. Jedna od najčešćih komplikacija koja se događa je zadržavanje vode u plućima i oko srca. Zbog toga dijete može biti tjednima s drenovima i oporavak je zbog toga duži. Da bi dijete nakon operacije bilo uspavano i da ne bi osjećalo bolove dobiva jake lijekove. Nakon nekog vremena umjesto jakih lijekova dobiva se metadon. Poslije Glenna i nakon operacije zbog endokarditisa maleni je jako teško podnosio skidanje s metadona. Kako su nam rekli liječnici mali je postotak djece koja tako reagiraju. Kod njega to je značilo da je s 2,5 mg trebao doći do nule – nekada je danima bio na istoj dozi, a kada su ga skidali doze su išle za 0,1 prema dolje. U suprotnom je imao jako velike krize i zbog toga je oporavak bio duži.

Posljednjih dana u mislima mi je često gornja rečenica – Doći do Fontana je ogromna stvar… Koliko god je to pozitivna i super rečenica za čuti, istovremeno ona u sebi nosi težinu. Svako dijete koje je došlo do nje ima svoju priču. Priču o preživljavanju. Zbog toga, ono što pokušavam je ne razmišljati što sve može krenuti u jednom ili drugom smjeru… Samo želim da sve prođemo, bez obzira na okolnosti koje će ili neće biti i da se vratimo doma.

Maleni čovjek – on raste, puno priča, zapravo je baš onakav kakav i treba biti – bezbrižan. Nedavno sam mu pustila filmić sa slikama jedne djevojčice koja je bila u bolnici. Vraćao se nekoliko puta na dio gdje ona leži u krevetu i tamo se igra, jede, spava. Razgovaramo s njim, nešto razumije, nešto ne, ali ono što je njemu na kraju uvijek najvažnije je da će tata i mama biti s njim.

Zahvalna sam što imamo dovoljno vremena da se svi skupa pripremimo i organiziramo najbolje što možemo. Neće biti lako, ali nismo sami u tome. Imamo ljude oko sebe koji su tu i onoga koji brine o nama i to je ono što puno pomaže.

Stroj u mojoj glavi još uvijek puno procesuira. Trenutno sam u modu kada onaj moj strah pokušava biti glavni. Poželim samo da mogu na trenutak ugasiti ga, ali ne ide. Puno je misli, stvari koje nas čekaju, puštanja, iščekivanja, ali i nadanja da ćemo i dalje svi zajedno raditi one milimetarske korake. To su oni milimetarski koraci koji tek s vremenom postanu ogromni.

Doći do Fontana je ogromna stvar…. Sada još samo da ga prođemo.

2 komentara

Komentar