Dan kada je maleni čovjek hodao ispod duge

duga.jpg

Početak dana. Jutro je počelo s mislima o planovima koji se počnu raditi i zatim kao da ih nikada nije ni bilo, samo iskliznu. Dogovorima koji se postižu, a onda samo ostanu zapisani negdje u mojim mislima i čekaju. Riječima koje su izgovorene i koje postaju teške, toliko jake da samo zarobe na mjestu. I kako se onda pomaknuti, kako izdržati čekanje, kako razumjeti kada postane neshvatljivo, kada sve što se događa samo vraća unazad onim istim koracima kojima sam već prošla?

Teško je tada pomaknuti se, teško je ne osjećati onaj isti strah i nemoć koji svakim trenutkom postaju sve snažniji. Teško je donositi svakodnevne odluke, obavljati uobičajene aktivnosti, biti tu, u sadašnjosti… Teško je ne vidjeti tog malenog i ne sjetiti se svega onoga što je prošao u svom životu – više nego što bi i jedan čovjek trebao proći – i znati da još nije gotovo… U svemu tome ima dana kada samo gledam kako da ih prođem – da nešto pojedem, da spavam, da dišem. Ima dana kada je euforija na samom vrhuncu i kada u istom danu napravim nekoliko stvari koje su mjesecima čekale. To je poput dva paralelna svijeta koji se međusobno bore, a zapravo je to isti svijet.

To jutro, u mojoj glavi bilo je već previše misli koje su samo čekale… Ako moje misli i sve ono što se događa unutar mene ostane tamo dugo, s vremenom to počne razarati sve oko mene. I to nije dobro, jer tada stradaju ljudi oko mene i ja sama. I Kako mi je rekla jedna osoba – Kad sve izbaciš, saslušaj svoj drugi glas, onaj glas koji zna odgovoriti drugima, koji zna donositi odluke oko djece, obitelji i života općenito. To je onaj glas koji mi govori – Ne mogu ti obećati da će danas biti sve u redu, ali mogu ti obećati da nećeš biti sama u tome. Proći će i ovaj dan bez obzira na sve.

Forsiranje. Nekada znači da biram nešto što na prvu ne izgleda baš kao najbolji izbor, bez obzira što će kasnije možda to sa sobom donijeti određene posljedice. Ali sada je tako, ja sam tu, u onome u čemu jesam i pokušavam napraviti ono što mogu s onim što trenutno imam. Nekada će to značiti da će se krug ljudi koji su oko mene smanjiti, da ću reći ne na neke stvari koje su dobre ili da će neke stvari koje trebam napraviti i dalje čekati. Ali, jedino tako mogu doći u nekakav balans kada se mogu malo lakše nositi sa svim onim planovima, dogovorima i situacijama koje, zbog toga što ne ispadnu onako kako bih željela, često snažno pritisnu. U suprotnom dolazim do toga da mi i najmanja stvar postane previše i tada ne mogu. I u redu je nekada reći ne mogu sada, stati, ali ako to stajanje ostane predugo, s vremenom postaje jako teško pomaknuti se s mjesta.

U jednom trenutku maleni mi je došao reći kako on ide van. Vani je padala kiša i puhao je vjetar. Unatoč objašnjenju zašto sada ne možemo van, za minutu je ponovio istu rečenicu i za par minuta opet istu. Svaki moj ne sada, nije ga spriječio da dođe opet i da kaže kako on ide van. Nakon nekoliko sati, kiša je prestala i pojavilo se sunce. Iako je bilo vrijeme za spavanje, više nisam mogla odgovarati ne sada. Izašli smo van na kratko. Skočio je u prvu lokvu i rekao – Uuu, ja mokaj (mokar) sad. – uz onaj njegov zadovoljan osmijeh. Pola sata kasnije, nebo je opet bilo puno tamnih, kišnih oblaka s grmljavinom koja se čula iz daljine.

kisnalokva

skakanjelokvi

Do kraja dana izmijenilo se nekoliko sunčanih i kišnih razdoblja. U jednoj od tih promjena iskoristili smo vrijeme da odemo kratko do vrta. Kiša je samo odjednom počela. Bili smo mokri, blatnjavi, ugazila sam u potok. Kiša je prestajala, sunce se probijalo kroz oblake. Pojavila se duga. Maleni je iskoristio priliku i uskočio je u svaku blatnu lokvicu koja mu se našla na putu. Sjeli smo u auto, zadovoljni i kako je rekao moj suprug – Bio nam je baš dobar dan unatoč kiši.

blatnalokvica

blatnalokva

Poslije kada smo gledali fotografije, na jednoj od njih maleni je hodao ispod duge. Bila je to ona ista duga – duga obećanja. Gledajući tu fotografiju, prošle su mi misli – Pogledaj tog malenog čovjeka kako hrabro korača prema naprijed ispod duge, boreći se s mokrom i skliskom travom, strujanjem potoka i kišom koja neumoljivo pada u lice. I dok ga tako gledaš, nikada ne bi rekao da ispod odjeće nosi ožiljke koji su stvarni i koji pokazuju borbu u kojoj i danas živi. On je taj koji te je naučio koliko je važno ne stajati na mjestu, ali niti forsirati, već ići polako dan po dan, trenutak po trenutak. Koliko je važno biti strpljiv i ne odustajati unatoč svim onim okolnostima koje su nekada teške i neshvatljive i unatoč svim onim koracima koji nekada samo vraćaju na početak. Gledajući njega, možeš naučiti više o borbi, ne odustajanju i nadanju nego što možeš zamisliti.

ispoddugehodam

upotoku

Kažu kako je najteži ispit onaj u kojem trebaš vjerovati i biti strpljiv dok se nešto ne dogodi, ali to ne znači da dok čekam moram stajati na mjestu. Nekada se samo trebam pomaknuti s mjesta, onoliko koliko mogu, u okolnostima u kojima jesam, da bih mogla izvući ono najbolje iz njega.

Kraj dana. Unatoč kiši, bio je to jedan dobar dan.

proljece.jpg

dugapotok.jpg

2 misli o “Dan kada je maleni čovjek hodao ispod duge

  1. Draga Manuela,
    tvoje recenice govore o iskustvu i mislim da mogu pomoci mnogima i mnogima….
    Ohrabrujuce je citati ih.
    Hvala ti sto ih dijelis s nama i tako poduires sve nas.

Komentar