Kako se nositi s emocijama? – Nemoć, kada ne mogu

Posted On 6. prosinca 2018.

Nemoć. Zapravo nisam niti sigurna da li je to emocija ili samo određeno stanje. Ali, to je kada nešto želim, a ne mogu. Pa onda opet želim i opet ne mogu… I tako bez prestanka u vrtlogu koji ne usporava. A ja se zbog toga ne mogu pomaknuti, ne mogu normalno disati, ne mogu normalno razmišljati…

Svu silinu nemoći osjetila sam kada sam prvi puta vidjela malenog u inkubatoru spojenog na sve na što je bio spojen. U trenutku kada su njegova prsa još uvijek bila cijela, netaknuta… Željela sam ga uzeti, obući ga, otići s njim doma… Od toga trenutka nemoć je bila uz mene, poput moje sjene. Nisam se mogla maknuti od nje, nisam joj mogla pobjeći. Nije birala trenutak kada da napadne. Napadala je iznenada, silovito i nekada gotovo neizdrživo za mene.

…Od kako se rodio naš maleni, narednih godinu i pol nije bilo puno stajanja i odmora. Prva operacija, dolazak doma nakon mjesec dana, skidanje sa sonde narednih mjesec dana, obilne krvave stolice čiji uzrok nikad nismo saznali, prestale su same od sebe nakon mjesec dana, par dana prije druge operacije. CMV virus, upala pluća, kolaps pluća, reanimacija, razdoblje na respiratoru, nemogućnost skidanja s kisika, jako teško skidanje s lijekova. Boravak u bolnici 110 dana, dolazak doma, skidanje sa sonde narednih dva i pol mjeseca. Infekcija, čišćenje rane, konstantna temperatura, vađenje dviju žica, endokarditis (bakterijska upala srca) s kojim dolazimo u zadnji čas jer bi vjerojatno samo zaspao i ne bi se više probudio. Sepsa, treća operacija, mjesec dana bolnice. Dolazak doma par dana prije prvog rođendana, skidanje sa sonde treći puta, vježbanje…

Što mogu kada ne mogu?

Ne držati sve u sebi, je jedna od najvažnijih stvari. Izreći, napisati, nacrtati, izudarati boksačku vreću, izvikati se u ručnik – samo ne držati u sebi.

Životni tempo je takav da nekada samo gazi. Tu su ostala djeca. Odnosi s bliskim ljudima. Problemi na poslu, u školi, sa zdravljem… Mogu pisati i pisati. Ono što je zajedničko svemu tome je nemoć.

Ljudi mi često znaju reći kako, kada im je teško, se sjete naše situacije i odmah zašute. Svakome je njegova situacija najteža, bez obzira kako nekome izgledala mala ili velika. I svatko se nosi s njom kako zna, kako može. Ali u onim trenucima kada prijeđem svoju granicu i kada ne znam kuda da krenem, kako da se vratim i kada je nemoć toliko jaka da se ne mogu pokrenuti – tada jedino što mogu i trebam je vikati u pomoć.

Ja vičem u pomoć onome koji me zove svojom malenom. Onome koji me zna bolje nego što ja znam samu sebe. Onome koji ne ostavlja, koji strpljivo čeka, koji ne dopušta da predugo stojim i onome koji me stalno lagano gura. On dovodi ljude koji pomažu, koji razumiju, koji slušaju, ohrabruju i koji su tu.

Jedna od takvih osoba je i moj psihoterapeut. Prva rečenica koju mi je rekla bila je – Bog je stvorio sve emocije… To je bio početak mog prihvaćanja situacije u kojoj sam bila i u kojoj još uvijek jesam. Početak prihvaćanja moje nemoći. Nekada je trebalo tako malo da bude lakše. Da ona nemoć ne bude toliko jaka, teška i gruba. Imati takvu osobu pored sebe, bilo mi je neprocjenjivo važno – i danas je.

Koraci

Unatoč svemu ovome što pišem, unatoč osobama koje imam pored sebe i svim onim vikanjima u pomoć , još uvijek se borim – nekada pobijedim, nekada izgubim, ali ne odustajem i još uvijek vjerujem da mogu. Nema laganog i instant rješenja niti pravog odgovora na pitanja koja postavljam. To je život koji živim, koji nije savršen niti će ikada ovdje dolje na zemlji biti. Ali, nemoć ne mora biti toliko veliki dio njega.

Svaki dan daje mi izbor. Mogu ostati stajati na mjestu u nemoći ili se mogu pomaknuti i napraviti taj prvi korak. Prvi korak koji je najteži, ali je jedini način kako da dosegnem sljedeći. Sa svakim sljedećim korakom sve više se gubi onaj ne mogu i vidim koliko zapravo mogu. Mogu disati, mogu biti zahvalna, mogu živjeti u sadašnjem trenutku i mogu izvući ono najbolje iz njega.