Što kada bi imao cijelo srce?

olovka.jpg

Treći je tjedan kako su nam djeca bolesna. Najteže je prošla naša curka s bakterijskom upalom grla. U mojoj glavi cijelo to vrijeme upaljen je alarm i sav fokus stavljen je na malenog. Ovo je prva zima kako je naš pedijatar otišao u mirovinu i kako su nas jednim djelom određene okolnosti dovele tu gdje jesmo. I teško je ne biti razočaran i ne osjećati strah i ljutnju zbog nerazumijevanja druge strane, jer nekada je potrebno sasvim malo da bi neke stvari bile puno lakše.

Prolazi prvi tjedan kako smo polako krenuli prema dolje sa svime što se događalo u danima prije. Maleni je imao poprilično težak kašalj, sa saturacijom kisika u krvi koja je bila oko 75%. To je nekakva donja granica kisika u krvi, ispod nje bi trebao dobivati kisik. Svakim danom je bolji, s njegovom uobičajenom saturacijom od 80%.

Naša ostala djeca, bilo tko od njih može nastradati, razboljeti se i to može završiti ne baš dobro. Ali to je nešto o čemu ne razmišljam kada izlaze van ili kada se razbole. Ali kod malenog… To je realnost s kojom živimo.

To je svakodnevna borba u kojoj je nekada dovoljno samo vidjeti njegove ljubičaste usnice, čuti kako ubrzano i teško diše i neki strahovi se samo vrate. Oni strahovi zbog kojih poželim pobjeći sama od sebe… Tada mi kroz misli prođu riječi onoga koji zna svaki djelić mene – Polako, dan po dan, trenutak po trenutak. Ne brini za sutra, već izvuci ono najbolje iz današnjeg dana. Živjeti u tome da se nešto može zakomplicirati čim se razboli, ne pomaže. Samo, teško je razmišljati tako svaki puta kada strah pritisne i kada su napetost i tjeskoba na vrhuncu.

Saznanje da imamo dijete sa srčanom greškom, dotadašnji život mijenja skroz. Normalna svakodnevnica nakon nekog vremena se uspostavlja, ali to više nikada neće biti ona svakodnevnica od prije. I kada prođemo sve operacije, bolnica i kontrole će i dalje biti nešto što je na popisu, što ćemo trebati napraviti jednom ili više puta godišnje. Lijekovi su nešto što će biti i dalje tu, na dnevnoj bazi. Briga koja je tu prema njemu će uvijek biti malo veća nego prema ostaloj djeci, posebno kada bude bolestan. Ako idemo na more, birat ćemo mjesto koje je u blizini bolnice, a zadnja povijest bolesti će uvijek biti spremljena u koferu. Sve te stvari mijenjaju dotadašnji život i postaju nova normala za nas.

To je poput priče koja se događa nekome drugome, ali u njoj glavni likovi smo mi.

Tada dolazi jedno pitanje. Što bi bilo da ima cijelo srce?

Možda bi bili bezbrižniji i mirniji. Možda bi lakše prolazili kroz prehlade. Možda ne bi pazili na to kolika je temperatura vani, koliki je postotak kisika u krvi i koliko je mililitara mlijeka sam popio. Ali možda tada nikada ne bi osjetila ono uzbuđenje jer je popio prvi puta sam tih pet mililitara. Možda tada ne bih znala da, koliko god bilo teško, proći će. Ne bih znala koliko sam spremna čekati da se neke stvari dogode i da se naprave najmanji pomaci, oni milimetarski, koji su zapravo ogromni.

Možda nikada ne bih saznala koliko to maleno biće može podnijeti, boriti se, izdržati i učiti mene da se još više borim i da ne odustajem. Da budem strpljivija, zahvalnija i da vidim koliko svi skupa možemo – puno više nego što bih ikada mogla zamisliti.

Okolnosti. Nekada su lakše, nekada su teže. Nekada se borim sama sa sobom ne bi li ih prihvatila, nekada se samo pale alarmi oko mene, a nekada jednostavno stanem na trenutak jer ne mogu dalje. Ali i tada duboko u sebi znam da bez obzira na to kakve okolnosti bile, one me ne određuju.

Nekada je lakše gledati samo na sve one promjene koje su se dogodile i na sve one stvari koje smo na prvi pogled izgubili. Ali, s vremenom vidim koliko smo toga dobili i koliko nas to sve kao obitelj mijenja na jedan dobar način, unatoč okolnostima u kojima jesmo.

I to sve događa se zbog jednoga malenog dječaka. Dječaka koji bez obzira na sve, živi svoj život u punini, iako ima samo pola srca.

čuda su moguća

2 misli o “Što kada bi imao cijelo srce?

  1. U našim ste molitvama svaku večer ! Mnogo ste toga nepredviđenog proživjeli i još proživljavate, ali ohrabrenje je vidjeti vaš pozitivan stav. Zato, hvala Bogu za vas i što vas nosi iz dana u dan. I ne treba više unaprijed !

Komentar