Odluke, rođenje i prvi dani – HLHS

prvi dani

U 24 tjednu trudnoće saznali smo da naš maleni ima pola srca. Prvo se pojavilo negiranje, možda je liječnica krvio vidjela na ultrazvuku. Nakon još jedne potvrde, nije više bilo mjesta sumnji.

To saznanje nas je vrlo brzo dovelo u realnost situacije u kojoj smo bili. U danima koji su slijedili ogromna količina informacija i pitanja tutnjala je kroz moju glavu. Moje misli kao da su s puta kojim su išle do prije par dana, samo odjednom naglo skrenule u smjer koji mi je bio skroz nepoznati i zastrašujući.

To što nema razvijeno pola srca, da li on to osjeća, da li ga boli, kako se dalje razvija?

Kisik i hranjive tvari dijete dobiva putem pupčane vrpce i dalje se dijete, osim njegova srca u našem slučaju, normalno razvija. Dokle god je dijete u trbuhu, ne osjeća bol i dobro mu je.

Porod – kako će izgledati?

S obzirom na tijek moje trudnoće koja je bila uredna i prijašnje porode nije bilo prepreke da porod bude prirodan. Iako je u jednom trenutku bilo govora i o carskom rezu, na kraju smo dogovorili, osam dana prije termina, da porod bude induciran. Razlog za inducirani porod je bio taj jer bi za vrijeme poroda trebao biti tim liječnika koji inače nisu prisutni na uobičajenom porodu. Da bi svi oni mogli biti prisutni i da se što prije napravi transport u KBC potrebno je da porod bude tijekom radnoga dana kada su svi tamo.

Taj isti dan kada smo dogovorili da sutradan dođem na inducirani porod, počeli su trudovi. Od dolaska u bolnicu do poroda prošlo je 45 minuta. Naš maleni rođen je prije 23 sata, tako da na kraju nije bilo svih onih liječnika za koje su mi bili rekli da će biti. Porod je jako dobro odradila noćna smjena, uz liječnicu pedijatricu koja je odmah preuzela brigu za malenoga dajući mu točnu dozu lijeka Prostaglandina. Taj lijek drži otvoren duktus do operacije. Suprug je malo prije ponoći zvao našeg kardiologa da s bolnicom dogovori transport u KBC.

Danas kada gledam na taj porod… Bio je brz, ali psihički jako težak. Trebalo je slušati liječnike, biti skoncentriran na trudove, sve one emocije bile su na jednom mjestu, na vrhuncu… Više nije bilo povratka… Sve ono što smo do tada samo slušali i čitali, tada se stvarno i događao.

Mogu li biti puštena doma?

Pitanje je koje sam postavila čim je došla vizita ujutro. Prvi odgovor od strane šefa rađaonice bio je – Bolje ne. Preporučam da ostanete, da se odmorite, skupite snagu. Psihički umor koji se nagomilao u zadnja četiri mjeseca, uz rođene bebe koje su bile uz svoje mame u sobi, a krevetić uz mene je bio prazan, mojega nespavanja, bio mi je treći porod i živimo blizu bolnice  – bili su moji razlozi zašto sam tražila da me puste. Liječnik je samo klimnuo glavom i rekao – Razumijem. Možemo vas pustiti na vlastitu odgovornost. Pripremiti ćemo papire za koji sat i poslije neka netko dođe da ih pokupi. Ako što bude ili ako se ne budete dobro osjećali ili bilo što samo dođite.

Deset sati nakon poroda bila sam vani. Ovo je bila isključivo moja odluka koju sam tada donijela i za nas se pokazala ispravnom.

Prijava djeteta i matični ured

Prvo jutro nakon što se maleni rodio, muž je zvao matični ured i objasnio je situaciju u kojoj smo bili i pitao je da li može on sam doći napraviti prijavu za dijete. S druge strane slušalice je dobio odgovor da moramo doći zajedno, oba roditelja.

Maleni se rodio u utorak navečer i bilo nam je rečeno da što prije trebamo riješiti papire, jer već u petak postoji mogućnost da će doći medicinski zrakoplov. Do tada putovnica je trebala biti gotova.

Nakon što sam izašla iz bolnice, otišli smo odmah u matični ured koji je bio u blizini. Gospođa u uredu kada je shvatila da sam večer prije rodila odmah me je posjela, dala mi je bočicu s vodom, pitala je imam li dovoljno zraka, jesam li dobro, treba li mi što i zgrozila se na odgovor koji smo dobili telefonski jer je rekla da je u ovakvim situacijama dovoljan jedan roditelj koji sve rješava.

Dolazak u matični ured bio je nepotreban i nosio je svojevrstan rizik sa sobom, ali tada nismo znali drugačije jer to je bila informacija koju smo dobili. Rodni list i domovnicu dobili smo u ekspresnom roku i suprug je dalje mogao rješavati ostalu papirologiju.

Kako napraviti putovnicu?

Maleni je sljedeće jutro, nakon što se rodio, bio prevezen na odjel intenzivne na Rebru. Na intenzivnoj su svi liječnici i medicinsko osoblje, s kojima smo se susreli, bili su strpljivi s nama i sve su nam objasnili. Tako su nam rekli da oni imaju svojeg fotografa koji dolazi na odjel. Dali su nam njegov kontakt i isti dan dobili smo slike koje su bile gotove. Sljedeći dan imali smo putovnicu.

Izdajanje i dojenje

Prvo mlijeko maleni je dobio nakon prve operacije. Do tada je bio uspavan, na infuziji, vitaminima i kaloričnim tvarima (nisam više sigurna što točno). Koristila sam ručnu izdajalicu i mlijeko sam u sterilnim plastičnim posudicama s datumom spremala u zamrzivač.

Medela Symphony je električna izdajalica s kojom sam se prvi puta susrela u bolnici. Kod nas se može iznajmiti:
https://bauerfeind.hr/proizvod/medela-symphony-izdajalica/

Dojenje djeteta sa pola srca je moguće i kako mi je rekao jedan liječnik – Njima je to i lakše nego bočica. Tako da samo probajte, nemojte forsirati ako vidite da ne ide, ali imate zeleno svjetlo. Malenog sam dojila mjesec i pol dana. Nakon toga smo otišli na drugu operaciju nakon koje smo ostali tri i pol mjeseca u bolnici. Unatoč pokušajima, dojenje je zamijenio s bočicom.

Meni osobno izdajanje je pomoglo jer me je držalo na neki način u kontinuiranosti i to je bilo nešto što sam mogla napraviti za malenog, iako je bilo i dana kada sam bila na samom rubu da odustanem. Jedna mama mi je rekla da želi, ali da je njoj izdajanje previše naporno i stresno. Druga je rekla da se izdajala prvih mjeseci, ali da je prestala je nije više mogla. I to je sve u redu. Bez obzira da li netko dojiti svoje dijete, izdaja se ili daje svom djetetu adaptirano mlijeko on radi najbolje za svoje dijete.

Nova osobna

Slika koju danas maleni ima u putovnici još uvijek je ona, od prvoga dana, slikana u bolnici. Kada idemo van iz zemlje, na graničnom prijelazu kada vide njegovu putovnicu više ništa ne pitaju, samo nas puštaju. Ali, planiramo mu napraviti osobnu da ima normalnu sliku na njoj.

putovnica

Do 15 mjeseci maleni je bio uglavnom samo na mom mlijeku. Sondu smo treći puta skinuli kada je bio star godinu dana. U međuvremenu je odbijao hranu i imao je dugo nagon za povraćanjem kada god bi osjetio nešto u ustima od hrane. Isprobavali smo nekoliko različitih mlijeka, dok nismo našli ono koje mu je bilo ok. Od jednoga je imao zatvor, od drugoga je povraćao, treće mu je bilo toliko gusto da ga nije mogao piti na bočicu…. Danas jede gotovo sve i pije sam iz čaše. Prije dvije godine pomisao da ćemo doći do toga bila mi je gotovo nemoguća.

Dan po dan

Nije bilo uvijek jednostavno odraditi sve i posložiti se u nekim stvarima kako smo željeli. Nije bilo jednostavno donijeti određenu odluku, a bilo je i krivo donesenih odluka.

Ali u svemu ovome ne postoji samo borba kako preživjeti ili kako donijeti odluke, već postoji i novi normalan život koji nas uči da idemo dalje bez obzira na okolnosti, da je u redu povremeno usporiti i ono najvažnije, da idemo dan po dan.

dan za danom

Jedna misao o “Odluke, rođenje i prvi dani – HLHS

  1. Hvala ti što si nas tako detaljno uvela u svoj život onih dana, pa smo još i više zahvalni kad vidimo kroz što si sve prošla.
    Stvarno dan po dan i ta nam je milost dosta , a Bog je ionako u sutrašnjem danu i čeka nas…

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *