Jedna mama, jedan tata…

jednamamajedantata

Od početka ovoga tjedna moji blizanci na jedan „kao nema veze s ničim“ način ispituju da li znam što će biti u nedjelju i da pogodim što su oni crtali u školi. Nakon nekoliko mojih netočnih odgovora, čula sam kako mu sestra govori: „Brzo to obriši, skužit će…“ Poslije je nacrtana vaza s cvijećem postala kruška, a oni su bili sretni jer mama „nije skužila i vidjela“.

Bliži se majčin dan. Dan kada će djeca reći kako sam im najbolja mama na svijetu i kada će obećati da će biti najposlušniji – barem tih prvih par minuta nakon što mi poklone to nešto što su radili u školi.

Veseli me ovogodišnji majčin dan jer doma smo, svi skupa i dobro smo. Prije dvije godine bili smo negdje daleko od doma… Negdje gdje je majčin dan bio tek slabašan odraz mene kao mame.

Ovo je napisano za mnoge mame i tate i njihove malene.

Jedna mama na svijet donosi svoje dijete svjesna da će se ono od prvoga udisaja boriti za svoj život… Jedan tata sjedi pored krevetića u bolnici i razmišlja hoće li se njegov maleni ikada probuditi… Jedan drugi tata sjedi uz kompjuter i pokušava pronaći, bolje razumjeti što mu je to liječnik rekao… Jedna mama želi, ali zbog svih cjevčica i infuzija ne može uzeti svoje dijete… Jedna druga mama ne može se pomaknuti s mjesta… Jedan tata svaki vikend vozi se nekoliko sati da bi bio uz svoje dijete… Jedna mama u grču sluša kako joj liječnik govori o svim rizicima koji se mogu dogoditi za vrijeme operacije… Jedna druga mama želi pobjeći sama od sebe, od boli, jer srce njezinog malenog je stalo…

Kuća jedne mame je u neredu, jer zbog stalne brige oko djeteta, jednostavno ne stigne napraviti ni najosnovnije… Kuća jedne druge mame naizgled izgleda savršeno spremljena, ali nakon toga ona sjedne i samo se raspadne iznutra dok ju suze guše… Jedna mama bori se s paničnim napadajima… Jedan tata bori se s depresijom… Jedna mama stišće ruku svojega supruga dok im liječnik govori da je stanje njihovog malenog jako teško i da možda neće preživjeti… Jedna druga mama pokušava sama, ali ne može sama, traži pomoć drugih… Jedan tata prvi puta je uzeo svoje dijete u naručje kada je bilo staro 20 dana… Jedan drugi tata, u tišini, utjehu nalazi u vjeri…

Mogu pisati i pisati jer ima još puno mama i tata koji se bore, padaju i podižu se iznova. Ne spavaju noćima dok osluškuju disanje svojih malenih. Pomiču granice svoje izdržljivosti. Pobjeđuju svoje strahove. Imaju puno pitanja bez odgovora…  A u svemu tome samo žele da mogu podignuti svoje malene, da vide njihove prve korake, da čuju riječi mama i tata, da se igraju i trče s njima ili da samo leže pored svojih malenih koji spavaju u svojem krevetu… i da osjete svaki otkucaj njihova srca.

A njihovi maleni… Bez obzira kako i koliko žive oni mijenjaju svoje roditelje na bolje. Oni ih uče kako biti strpljiv, snažan i hrabar. Kako biti zahvalan na svakom udisaju, na svakom nespretnom koraku, osmijehu koji ponekad nije vidljiv izvana i zagrljaju koji je dovoljan da umiri jake vjetrove.

Oni vole i rade najbolje što znaju i mogu. Jedna mama, jedan tata i njihovi maleni…

srcepobjeda

 

20

Jedna misao o “Jedna mama, jedan tata…

Komentar