Deseti rođendan
Došao je tiho, promijenivši u trenutku sve ono što smo do tada znali, dok je naša svakodnevica neumorno klizila iz sigurnosti naših života koji smo do tada imali. Svakodnevica koja je iz nas izvukla najveće strahove koji su nas snažno gurali prema mjestu na kojem nismo željeli biti. Tamo gdje se isprepliću borba i vjera dok je sve u nama drhtalo jer se ono najdragocjenije i najkrhkije moralo pustiti…
Deseti rođendan. Brojka koja se tada činila tako nedostižnom i nezamislivom. Danas sa sobom nosi ogromnu zahvalnost jer smo danas tu gdje jesmo.
U mislima se isprepliću slike djeteta koje je tada bio… Djeteta za koje su rekli da ne znaju hoće li preživjeti do jutra… Da će imati velike motoričke probleme… Da je njegovo srce prestalo kucati na deset minuta… Da je to stanje koje jako teško prežive i djeca s cijelim srcem… Da se ne sjećaju da su ikada imali tako težak i kompliciran oporavak… Da smo stigli pet sekundi do dvanaest jer bi samo zaspao i ne bi se više probudio…
I djeteta koje je danas tu.
S godinu dana ležao je samo na leđima, s četrnaest mjeseci fizički je bio kao dijete koje ima četiri mjeseca. Danas trči, vozi bicikl, penje se na drveće, pliva i veliki je aktivac.
U prvoj godinu imao je devet mjeseci sondu za hranjenje. Do godine i pol njegova hrana bila je samo mlijeko i jogurt. Do treće godine trebalo mu je miksati sve i ako je ostala i najmanja grudica reagirao bi s nagonom na povraćanje. Danas jede gotovo sve, od kobasica i bureka za kojeg mi svako malo ostavi video recept s pitanjem – A kada ćemo ga napraviti? – do sirovog karfiola i lista kineskog kupusa kojeg samo ubere i pojede. A, ponekad čak pojede i bananu i žgance koje stvarno ne voli.
Nije imao pravila za spavanje. U periodu od godinu i pol dana svaku noć je bio budan po nekoliko sati. Do četvrte godine uspavljivali smo ga tako da smo hopsali skupa s njim na lopti – to uspavljivanje trajalo je nekada toliko da smo pogledali cijeli film dok ne bi zaspao. Od ove godine više ne sjedimo pored njega čekajući da zaspi. Treba mu još uvijek 45-60 minuta da zaspi, nekoliko puta dođemo do njega da ga provjerimo, ali zaspi sam.
Do treće godine govorio je jako malo, ali je vrištao puno. Danas može pričati i pričati bez prestanka…
Unatoč svim prognozama i statistikama koje nisu bile na njegovoj strani, danas znam koliko je svaki njegov milimetarski korak, bio ogroman.
Danas živi svoj život u punini unatoč određenim posljedicama i ograničenjima koji su tu. Polako uči da njegov organizam funkcionira drugačije i zašto je bolje da neke stvari ne radi. I nije jednostavno odgovoriti na svako njegovo zašto, ali uvijek smo s njim otvoreni jer želimo da kako raste sve više i bolje razumije samoga sebe.
ADHD je nešto što trenutno poprilično utječe na svaki aspekt njegova života, a posebno na školu. Ima asistenta, individualiziran program, odličan je učenik, ali tablica množenja je nešto s čime se borimo. Za njega je to odjednom previše informacija koje treba zapamtiti i to ne uspijeva. Koristimo tablice, kartice, povezuje višekratnike s određenim markama vozila – Honda je broj 5 jer ima pet slova, Audi je broj 4 jer ima četiri kruga… Napravili smo kartice s registracijskim brojevima ljudi koje poznaje i s tim brojevima kombiniramo zadatke. Nešto nauči, pa zaboravi, pa stojimo na mjestu, pa krenemo ispočetka, pa još jednom iz početka… Ali tako nekako ide kod njega cijeli njegov život, dok nas u jednom trenutku samo ne iznenadi.
Auti i sve vezano uz njih i dalje su u prvom planu. Kada budem velik radit ću u stanici za tehnički pregled. – rekao je prije nekoliko tjedna. Prati prometna izvješća, iznova i iznova gleda intervencije Hak službi, koristi svaka otključana vrata da sjedne za volan, da otvori prtljažnik i provjeri da li rade sva svjetla i žmigavci. Iz daleka već prepoznaje marku vozila. Kada ga pitam kako to znaš kad je auto još daleko, odgovara – Pa vidiš kakav ima oblik… Pa nisu svi auti isti…
Voli s tatom igrati stolni tenis, saditi, zalijevati, paliti vatru, kositi travu, šarafati, peći roštilj… Snimati video klipove u kojima lijepi sličice u albume, glazbu, kviz Potjeru, sve što je vezano uz vodu, peći palačinke, kuhati čaj… Voli kada zajedno sa starijom braćom i sestrom svi igraju igricu na kompu – tada ne nedostaje vriske i smijeha… Ali voli se i pregovarati s njima, biti treći roditelj, gnjaviti ih i onda bježati od njih kad ga love i navlače… Jedna od njegovih najljepših osobina je empatija. Svaki dan me pita – Mama, kako si? Voli pomagati, donijeti cvijet, igrati se s mlađom djecom… Uporan je u stvarima koje ga zanimaju, ali i kad osjeti da mu je previše kaže – Ne mogu više…
Deseti rođendan. Još jedno puhanje svjećica, ponovno paljenje istih…
Deset godina je iza nas. Unatoč svim izazovima s kojima smo se susreli i s onima koje svakodnevica donosi, na kraju dana jedino što ostaje je zahvalnost jer jedan maleni dječak svakodnevno hoda pored nas.
Sveg života mog si vjeran
Čitav život moj Ti dobar si
Sa svakim dahom kojeg imam
Pjevat ću kako dobar si Bog
Sa svakom novom godinom učimo, pomičemo svoje granice, zahvalniji smo.
Sa svakim otkucajem srca oni sanjaju, rastu, smiju se, otkrivaju, žive.