Ljeto 2021

Posted On 28. kolovoza 2021.

Prije šest godina počela je naša priča. Priča koja je u trenutku okrenula naše živote u smjeru u kojem nismo željeli krenuti i koja je istovremeno sa sobom izvlačila na površinu naše najveće strahove. Priča u kojoj smo nepomično stajali promatrajući sve oko sebe misleći da se događa nekome drugome, ali događala se nama. Ona zbog koje naši postupci i odluke nisu ni neće uvijek biti jednostavni, ispravni i razumljivi ni nama ni drugima. To je svakodnevna borba u kojoj nema pobjednika i gubitnika. Svi dobivamo i svi gubimo dok živimo ovaj život najbolje što znamo i možemo.

Prvog dana u bolnici kada smo sjedili u predvorju upoznali smo obitelj koja je imala curicu s hipoplastičnom desnom stranom srca (HRHS). Oni su tada bili na trećoj, Fontan operaciji. Doći do nje tada, činilo se tako nedostižnim i neostvarivim.

Prošle su dvije godine od naše zadnje operacije. U te dvije godine napravili smo veliki odmak u mnogim stvarima. U nekim drugima pomičemo se još uvijek onim milimetarskim koracima, ali lakše je jer je onaj teži period iza nas.

Maleni je dobro, raste, uporan je i tvrdoglav, a istovremeno je velika maza i dijete koje na površinu nas samih izvlači ogromnu zahvalnost jer smo danas tu gdje jesmo.

Ovo ljeto bilo je najmirnije u posljednjih šest godina. Slika koja se javljala prošlih mjeseci bila je ona kada je naizgled bezbrižno spavao, a sve što sam čula bilo je – Ovo je stanje koje jako teško prežive i djeca s cijelim srcem… Ako za nekoliko dana ne bude bilo pomaka morat ćemo isključiti aparate…

Sjetiti se toga i vidjeti njega kako danas živi naizgled sasvim uobičajenim životom, iznova izvlači onu ogromnu zahvalnost. Trenuci su to koji nas podsjećaju koliko su naši životi krhki i koliko je malo potrebno da imamo puno.

Danas je on dijete koje crta morske jabuke, koje trči na prozor na svaki zvuk sirene vatrogasaca, koje iz gotovo presušenog potoka dolazi s čizmicama punim vode, drži morske ježeve i rakove i sve one bube i kukce od kojih se ja ježim, ali ga puštam… Dijete koje se s vremena na vrijeme trudi pojesti žgance iako ih ne voli, koje surfa na suhom i koje je ovoga ljeta nakupilo najviše modrica i razbijenih koljena do sada. Naizgled sasvim običan šestogodišnjak. Onaj o kojem se dugo vremena nisam usudila razmišljati, a danas je tu.

Ovo je djelić naše priče. One koja je naizgled drugačija, a opet ista kao mnoge druge. Priče u kojoj vrijeme nije uvijek na našoj strani, ali je dovoljno za uspomene koje stvaramo upravo sada.