Šesti rođendan

A kako dobiješ godine? Kada imaš rođendan dobiješ jednu godinu više. A kada ću imat rođendan? Za dvadeset dana. I onda ću imat šest godina, neću više imat pet godina? Da, imat ćeš šest. A kad ću imat deset kao Hana i Aron? Za četiri godine. A Benj je isto imao deset godina? Da. Više neću imat pet godina. Sad sam već velik… A kad ću imat osam godina?

Dok sam iznova odgovarala na gore postavljena pitanja, kroz misli su mi prolazila pitanja koja su bila prisutna u prvim danima. Pitanja o kojima kao roditelj nikada ne bi trebali razmišljati, koja su bila teška i mučna i koja su činila da krhkost i nesigurnost cijele situacije bude još samo veća. Ona koja su mijenjala prioritete sa svakom odlukom koju je trebalo donijeti odmah jer se sa svakom novom sekundom mijenjao smjer u kojem smo se dalje kretali. Pitanja s kojima se identitet nas kao roditelja gubio dok je ono najdragocjenije naizgled bezbrižno spavalo na mjestu na kojem nitko od nas nije želio biti, ali na jedinom mjestu na kojem smo mogli biti.

Prošla je još jedna godina. U njegovom kratkom životu, za nas ogromna šesta godina. S vremenom počeli smo zaboravljati određene detalje i situacije koje su se dogodile, uljuljani u svakodnevici za koju sam mislila da se neće nikada dogoditi. Ali tu je, s još jednom svjećicom više na torti. Jedino što danas mogu je biti zahvalna što smo tu gdje jesmo.

Ovoga proljeća skinuli smo pomoćne kotače na biciklu. Iako je bilo dana kada smo ga već mogli pustiti da nauči voziti bicikl bez njih, svjesno smo to odgađali. Samo smo ga željeli sačuvati dok je još bio malen. S našom ostalom djecom nismo tako razmišljali, ali s njim zbog svega što je prošao na određene stvari neminovno reagiramo drugačije. Pustili smo ga. Nakon deset minuta pokušavanja i riječi – Ja to ne mogu – počeo je voziti bicikl.

Na samom početku jedno od pitanja bilo je – Hoće li imati priliku da nauči voziti bicikl?

Živjeti sa srčanom greškom znači živjeti s njom cijeli život. Od prvog do posljednjeg dana. Ona ne dolazi s uputama kako i što treba napraviti. Te upute stvaramo sami i u trenucima kada stojimo na mjestu bez mogućnosti da se pomaknemo i kada se ponovno pokrećemo i kada se vraćamo nazad i kada sa strepnjom gledamo na ono što je ispred nas. U našim najtežim i u našim najboljim trenucima.

Prošla je još jedna godina.

Godina u kojoj je jedan dječak naučio voziti svoj bicikl.

Godina u kojoj nas svjećica više na tortu podsjeća na to koliko je malo potrebno da vidimo koliko puno imamo.

One Comment

Komentar