Napad panike
U periodu od dvije godine imali smo puno lijepih i puno teških trenutaka. Kroz sve što se događalo prolazila sam ne razmišljajući puno o sebi. Gurala sam samu sebe uvjeravajući se kako još samo trebamo proći ovo i onda ćemo biti OK. Maleni je prohodao krajem 2016. godine. U mojoj glavi bilo je samo da još prođemo zimu bez jačih bolesti i da dođemo do proljeća. Došlo je proljeće, a s njim i napadi panike.
Napad panike – jedno od najtežih stanja koja sam doživjela. Dolazio je iznenada, bez najave, ne birajući mjesto i vrijeme. Zbog njega nisam mogla normalno disati dok je moje srce nenormalno brzo kucalo. Činio je da se ne mogu pomaknuti dok su se moja koljena nekontrolirano tresla. Sa sobom je nosio ogroman strah.
U godini koja je slijedila bilo je dana kada mi je odlazak van s djecom bio jako težak. Kada sam jedva izdržala nekoliko trenutaka čekajući na blagajni ili s postolarom kojemu je trebalo objasniti što treba napraviti s cipelom. Kada se kraj ulice činio tako dalekim i kada je bio dovoljan zvuk sirene da napetost postane gotovo neizdrživa.
Strah i anksioznost pojačavali su se na samu pomisao što ako se nešto dogodi dok sam sama s djecom? Što ako ne budem dobro odreagirala? Što ako odreagiram prekasno? Taj strah, iako nerealan, za mene je bio stvaran.
U početku kada bi napad panike krenuo pokušavala sam pobjeći sama od sebe, a zapravo se nisam mogla pomaknuti. S vremenom sam postala svjesnija što se događa sa mnom. Kada je panika krenula, samo sam disala i razmišljala što mogu u sljedećem trenutku – opet disati. Kasnije sam mogla hodati, čitati, raditi nešto, ali svjesna da je panika prisutna.
Disanje – kontrolirati disanje prvi je korak jer u suprotnom može doći do ozbiljnijeg stanja.
Imati smisao – ovdje na zemlji događaju se stvari kroz koje je nekada jako teško prolaziti. Učim da u takvim trenucima prisutnost straha potvrđuje moju vjeru koja ga umanjuje. Vjeru zbog koje smo, unatoč okolnostima u kojima jesmo, još uvijek tu.
Razgovor sa stručnom osobom – razgovori koji izvlače i povlače jako puno toga za sobom. U određenim dijelovima to je mučan proces, ali i proces koji jako puno daje jer uči kako izgraditi novu svakodnevicu u kojoj smo se našli. Kako razumjeti i prihvatiti što se događa i da nema osobe koja bi prošla kroz sve ovo i koja bi ostala netaknuta.
Ići dan po dan – razmišljati što će se dogoditi sutra ili za godinu dana čini da je napetost konstantno prisutna. Napetost koja uzima radost sadašnjeg trenutka.
Brinuti o sebi – kada brinem o sebi, tada mogu dobro brinuti i o drugima.
Odmaknuti se – odlazak na kontrolu s malenim u određenim periodima bio je za mene jako stresan. Jednom je suprug išao sam s malenim. U prvom trenutku bila je prisutna krivnja zato što nisam išla, ali bila sam svjesna da je to bila ispravna odluka.
Okružiti se s ljudima koji mogu pomoći – nerazumijevanje pogoršava postojeće stanje. Prisutnost osobe koje razumije, bilo preko telefona, poruka ili fizički, smanjuje napetost i govori – Ne mogu promijeniti tvoje okolnosti, ali nisi sama u njima.
Svakodnevna rutina – promjenom svakodnevice u kojoj smo se odjednom našli, promijenile su se i naše navike i rutine. Bilo je nužno pronaći mjesto za one koje su prije bile dio mene, pa barem na pet minuta.
Razgovori – bilo je razgovora koji su mi bili jako potrebni i korisni, ali bilo je i onih nakon kojih sam se osjećala poput ispuhanog balona. Takvi razgovori izmore, iscijede, opterete… Naučila sam da se uvijek mogu javiti ili naći s nekim poslije, kada se situacija primiri, kada dođe vikend… Da je bilo nešto hitno, pozivi bi se ili zaredali ili bi zazvonili i drugi mobiteli pored mene.
Koristiti slušalice i gledati nešto što mi je OK – dokumentarci o hrani bili su jedino što sam u jednom periodu mogla pratiti. Sve ostalo bilo mi je previše. Jednom sam gledala dokumentarac o Novom Zelandu i sve je bilo OK dok nisu pokazali nekakve stare ruševine koje su bile mjesta na kojima su zatvarali ljude. Napetost je u trenutku pritisnula.
Napraviti plan – imati plan za jutro ili dio dana bio je način na koji se smanjivala napetost. Jedni od najnapetijih dijelova dana za mene bili su jutro prije škole i dolazak nakon nje. Gotovo uvijek je završavalo s natezanjem, mojim gubljenjem strpljenja, nervozom… To su uobičajene situacije, ali u meni su tada stvarale kaos. Plan je bio da kada djeca dođu iz škole gledaju crtić. Na taj način dobila sam nekoliko minuta nakon što su istresli sve svoje dojmove iz škole, nevezano kakvi su bili. Tih nekoliko minuta bile su poput resetiranja da krenemo na druge aktivnosti mirnije.
Smanjiti očekivanja – zbog prevelikih očekivanja stradavala sam i ja i ljudi oko mene. Poslagivanje prioriteta i dogovaranje bili su nužni.
Napraviti jednu stvar i ne forsirati ništa – u određenim trenucima bilo je jako puno toga što sam morala napraviti. Mnoge od tih stvari bile su okidači nakon kojih tek nisam mogla napraviti ništa. Napraviti jednu stvar, pa onda vidjeti što mogu dalje postao je svakodnevni obrazac po kojem sam se počela kretati.
Sve će proći – vjerovati da situacija u kojoj jesam nije trajna i da dok god sam u njoj uvijek postoji netko tko može pomoći.
Napad panike je govor tijela koji je nemoguće ne osjetiti. On govori da sam prijašnja blaga upozorenja organizma zanemarila i da sada trebam stati jer više dalje tako ne mogu. On govori da je u redu usporiti, stati i odmoriti. Da je u redu živjeti polaganije.