Život u okvirima – ljudi koji pomažu

Mjesec je dana kako smo svi doma. Škola se odrađuje od doma, posao se odrađuje od doma. Situacija s epidemijom virusa došla je preko noći, bez prevelike mogućnosti za prilagodbu, mijenjajući sav naš dosadašnji život i planove stavljajući nas sve u iste okvire. Okvire koji nas ograničavaju, stežu i pritišću ne pitajući možemo li se uklopiti, a primorani smo biti u njima radi naše vlastite sigurnosti. U svemu tome ljuljamo se i psihički i fizički jer tlo pod našim nogama doslovno podrhtava.

Zadnjih mjesec dana mnogo puta sam svojoj djeci rekla – Ja sam jedna, a vas je četvero, ne mogu… Nakon te rečenice nastala bi tišina na trenutak. Meni dovoljan da prodišem, a njima da se primire ili da demonstrativno odu u drugu sobu. Ali ubrzo bi se opet zavrtjeli u krugu mojih, njihovih, naših potreba i želja dok su, s druge strane, obaveze jedva dočekale da nas ponovno zaskoče i pritisnu.

Doma imamo tri školaraca i jednog malenog koji skače iz trećeg u sedmi razred jer bi i on želio raditi nešto za školu. I dok jednom nešto objasnim, drugi koji je prije par minuta sve shvatio vraća se jer opet ne razumije uz ljutnju i pitanje – Zašto moramo ovo raditi, kakvi su to praznici? Tada ne znam na koju konstataciju prije da odgovorim, na onu kako to riješiti ili na onu kako to nisu praznici. Krše se sva pravila jer sada svo vrijeme koje je provedeno pred kompom i tabletom ide pod krinkom – Radim za školu. Prašina koja godinama nastaje na tavanu, sada je prisutna svakodnevno ovdje dolje jer je stan postao sportska dvorana i igralište na kojem se skače i trči s obzirom da je potreba za kretanjem velika, a treba pratiti i nastavu tjelesnog na TV-u. Iz tog pojačanog kretanja koje nije prilagođeno za po doma, samo čekam kada ću začuti plač. Dobro je kada iza plača ostane samo manja modrica, razbijena arkada ili usnica… Ono što sada zadnje želimo, a što nam nikako ne treba jest odlazak u bolnicu.

Suprug radi od doma i velika mi je podrška i pomoć u svemu ovome. Znam da mu nije jednostavno balansirati između konferencijskog poziva i vriske i plača koji baš tada dolaze u valovima. U svemu tome treba ostati negdje blizu granice koju neminovno prelazimo. U suprotnom dolazi do kaosa i do nemogućnosti brzog pronalaženja iste jer smo se već predaleko udaljili od nje.

Do kada će ova situacija trajati? Koliko ćemo još brinuti za naše najbliže koji spadaju u rizičnu skupinu i koje trenutno ne možemo vidjeti? Za one koji se svakodnevno izlažu kako bi bili tu za nas? Hoće li novo podrhtavanje učiniti još veću štetu? Kako ćemo platiti račune sljedeći mjesec? Hoćemo li se ikada vratiti u naš dom? Samo su neka od pitanja koja su preteška za čuti, a živimo s njima svakodnevno i dotiču nas se na izravan ili neizravan način.

Pojačani strah, briga i tjeskoba prisutni su i zahvaćaju ne samo nas same već i ljude koji nas okružuju. Istu priču, iste probleme, ista pitanja čujem i s druge strane, dok telefon postaje zaklon u kojem se tješimo da nismo sami u ovome i da je normalno što se sada tako osjećamo i što reagiramo kako reagiramo.

Ono što jednu zajednicu drži jakom su ljudi koji pomažu.

Svi smo trenutno u istoj kaši, u istim problemima. Za nekoga su ti problemi naizgled manji, za nekoga veći, ali tu su i određuju tempo koji nas gura. I dobro je dok se krećemo, no ponekad se to kretanje zaustavlja. Često puta mislimo kako ne možemo napraviti puno za nekog drugog jer smo i sami u situaciji da se teško pokrećemo s mjesta…

Život na ovoj zemlji težak je i mučan s puno neodgovorenih pitanja. Ali isto tako postaje lijep kada se ponovno podigne iz ruševina, bez obzira što ona ista pitanja i dalje nemaju odgovor. Za to je nekada potrebno da napravimo sasvim malo. Jedna deka, nekoliko kvadrata naizgled starog crijepa, riječi razumijem te, žao mi je, riješit ćemo taj zadatak, šalica čaja, jedan poziv, kilogram brašna, deset kuna, dvije snažne ruke koje dižu krevetić…

Tada okviri u kojima jesmo i koji nas pritišću postaju malo fleksibilniji i lakši. Pojačani strah, briga i tjeskoba se umanjuju jer su radost i zahvalnost ti koji nas tada pokreću i koji nam ne dopuštaju da ostanemo stajati na mjestu duže nego što trebamo tamo biti.

Ono što jednu zajednicu čini jakom smo mi. Ljudi koji pomažući drugima, pomažu i samima sebi.

Jedna misao o “Život u okvirima – ljudi koji pomažu

  1. Mislimo na vas, hvala što si to podijelila , zbilja je teško…
    Peter i ja smo s vama u molitvama svaku večer.

Komentar