Druga godina bloga

pocetakdrugagodina.jpg

Pisanje. Jednu od meni najdražih izreka o pisanju napisao je C.S. LewisPisanjem možeš napraviti bilo što. Sve dok nisam započela s pisanjem bloga nisam bila svjesna koliko istine ima u tome. Pisanjem sam počela otkrivati svoje najskrivenije misli koje su me nemilosrdno vukle i gurale na stranu na koju nisam željela ići. S vremenom, to je postala strana na kojoj sam počela graditi neki novi put, malo čvršći, sigurniji i mirniji od onoga kakvim se činio na samom početku.

Posljednjih mjeseci nije bilo jednostavno naći vrijeme za pisanje. Maleni od rujna ne spava popodne. To je bilo vrijeme koje sam najviše koristila za pisanje. Pisanje sam zbog toga prebacila u večernje sate kada su djeca otišla na spavanje. Od studenog smo promijenili način uspavljivanja – maleni se ne uspavljuje više na lopti, sada zaspi sam, dok netko leži s njim. Svaku večer smo se izmjenjivali. Ali, to nije dugo trajalo jer kada je suprug otišao s njim na spavanje, uz svu njegovu najbolju volju, gotovo uvijek je zaspao prije malenog. Zbog toga se narušio ostatak večeri, a to je bilo nešto što smo željeli izbjeći.

Pisanje navečer opet je palo u drugi plan, jer smo se dogovorili da je bolje da ja odem s njim na spavanje. S početnog uspavljivanja koje je trajalo sat i pol, danas mu je potrebno 45 minuta da zaspi. Spavanje malenog je priča koja je promijenila cijeli naš dosadašnji način i stav o tome kako djeca trebaju spavati, ali to je tema za neki drugi put.

U jednom trenutku činilo se kako je dobro vrijeme da sjednem i napišem nešto. Ali, to vrijeme trajalo je tek toliko koliko je bilo potrebno malenom da otvori vrata i kaže – Hoću se ja kupat, a ko će mene stavit u kadu… Rečenica koju sam trenutak prije trebala napisati, ostala je samo na tome – trebala sam… Maleni je počeo skidati majicu sa sebe, pripremala sam kadu i u mislima sam složila novu rečenicu, razmišljajući kako ću je napisati samo dok malenog stavim na kupanje. Ali od inače brzinskog skidanja odjeće, ovoga puta perilica rublja je postala gepek od auta koji se diže i spušta, košara za veš postala je gol, a hodnik nogometni teren na kojem se šutala ostala odjeća… Treba mi samo malo… – rekla sam. Suprug je preuzeo malenog, a ovaj tekst krenuo je u jednom sasvim drugom smjeru, od onoga u kojem je prvotno trebao krenuti.

Pisanje. Zbog čega je važno?

  1. Širenje svijesti

Saznanje da smo postali roditelji djeteta sa srčanom greškom je kao da smo se odjednom našli u klubu u koji nismo željeli biti pozvani, u kojem nismo znali što treba raditi i kako se ponašati. Sve što se događalo bilo je toliko brzo da nismo niti imali vremena za pripremu i objašnjavanje jer smo hodali na samom rubu između života i smrti.

Jedna je krajnost u razmišljanju da se to događa nekome drugome, ali vrlo brzo smo se našli u situaciji kada sam na samom početku mislila da se to događa samo nama. Danas znam da 1 od 100 djece zajedno sa svojim obiteljima ima istu člansku iskaznicu. To je realnost mnogih roditelja koje smo upoznali tijekom proteklih godina. Zbog toga pričamo, pišemo i dijelimo naša iskustva koja nisu uvijek ugodna i lijepa, ali su naša. Širimo svijest da postoje djeca koja su naizgled sasvim tipična, bezbrižna, samo što su ispod njihove odjeće ožiljci koji pričaju priču – priču o preživljavanju.

Prirođena srčana greška je broj jedan uzrok smrtnosti kod novorođenčadi u svijetu. Može se dogoditi svakome.

  1. Pisanje može promijeniti način na koji ljudi misle i osjećaju

Prije Fontan operacije u mislima mi je bilo samo da je prođemo i onda smo gotovi. Danas znam da ova naša priča nije ni približno gotova. Onaj teži dio je iza nas. Svaki novi dan nosi svoje izazove, brige, strahove, ali i veselje i zahvalnost.

Cijeli ovaj blog nije jednostavan za pisati, jer je njegova tematika takva kakva je. Ima stvari o kojima mogu pisati javno, neke druge još uvijek čekaju, a neke će ostati napisane samo za mene. Ove jeseni čitajući sam se vratila na tekstove koji su objavljeni, stajući na trenutke s pitanjem – jesmo li zaista prošli sve ovo? Jesmo.

Tijekom protekle dvije godine naučila sam da je pisanje moćan alat za koji nije potrebno da svaka riječ bude na svojem mjestu i da bude savršeno gramatički točna. Papir podnosi sve. Dovoljno je misli pustiti van i napisati ih. Kada su napisane postaju vidljive i počinju se oblikovati na jedan novi, jedinstven način koji donosi promjenu. Promjena je nekada vidljiva odmah, a nekada ide polako, milimetarskim pomacima. Ali dok god je tu, omogućuje nastavak priče.

Potrebno je da dijelimo svoje iskustvo s drugim ljudima. Tvoja priča zaliječit će tebe i tvoja priča zaliječit će nekoga drugoga. Kada ispričaš svoju priču, oslobađaš sebe i daješ drugim ljudima dozvolu da potvrde svoju vlastitu priču.

Iylanda Vanzant

Jedna misao o “Druga godina bloga

  1. Divim se predanosti, iskrenosti i talentu koji viri iz svakog teksta. Zahvalna sam Bogu sto postojis i svojim darom olaksavas postojanje drugima.

Komentar