Fontan operacija je iza nas

baloncicipuhanje.jpg

Prije tjedan dana u sedam sati ujutro ostavili smo našeg malenog čovjeka ispred operacijske sale. U 14 sati stigao je poziv. Sva neizvjesnost, čekanje, osjećaji koji su cijeloga dopodneva bili izmiješani i misli koje su skakale iz jedne krajnosti u drugu, od nadanja do pitanja što ako… Sve je nestalo u trenutku kada smo čuli – Operacija je prošla dobro, nismo imali nikakvih problema… Planina koja je nastajala zadnje četiri godine samo je iščeznula.

Sat vremena nakon poziva bili smo na istom mjestu… Isti hodnik, mirisi, zvukovi, poznata lica… Film se odvrtio unazad izbacujući isječke neke ne tako davno proživljene priče. Priče o malenom čovjeku koji je ovoga puta spavao s pomalo nestvarnom ružičastom bojom na svojemu tijelu.

U 16:30 ekstubirali su ga, bio je budan, prepoznao nas je… Još nismo niti stigli javiti svima kako je prošla operacija, a toliko velikih pomaka se već dogodilo. Na prijašnjim operacijama bio je danima uspavan, intubiran… Tako vam je to nakon Fontana, jako se brzo neke stvari odvijaju i oni se mogu brzo oporaviti – rekla je medicinska sestra.

Tek navečer kada se sve oko mene počelo smirivati, polako sam postala svjesna – Operacija je iza nas… Maleni je tu…

Dan prije operacije počeo je s težinom. Moja vjera i strah ponovno su se našli na istom mjestu. Misli su skakale… Što ako je ovo zadnji put, dan, trenutak – samo je odzvanjao… Budi tu, u sadašnjem trenutku… Bila je tiha misao koja je smanjivala pritisak težine koja je neumoljivo gurala prema dolje. Tada sam mogla vidjeti malenog kako uživa puhajući balončiće od sapunice, kako trči za njima, kako se smije. Više sam ga nosila, čvršće držala, dopuštala mu stvari koje inače ne bih dopustila. Samo se probudi – rekla sam mu, a maleni je odgovorio – Budem… I probudio se.

Ujutro je dobio lijek od kojega nije spavao, ali je bio omamljen i zbog njega mu je sve bilo smiješno. To je pomoglo i njemu i nama da dolazak do sale prođe malo lakše. Ekipa medicinskog osoblja bila je tamo, čekali su. Rekli su da je vrijeme… Trebala sam ga pustiti… Još jednom… U meni se sve lomilo, zadržavala sam suze, dodirujući mu lice, upijajući njegov pogled, dok je u meni tornado silovito tutnjao… A vi idete doma? Bilo je zadnje što je maleni pitao, gledajući za nama…

Vrijeme čekanja proveli smo vozeći se po gradu, obilazeći trgovine, šetajući… Nekako je to bio najlakši način kako da vrijeme najbrže prođe. U trenucima se činilo da ona težina pritišće prejako… Samo diši… Bile su riječi koje su dolazile od onoga koji poznaje svaki djelić mene. I u trenutku kada sam mislila da ništa ne mogu, mogla sam to… Mogla sam disati…

Kako je svaki novi sat otkucao, nekako sam samoj sebi rekla da je to dobro. Dan prije dok smo imali razgovor s kardiokirurgom, rekla nam je da je najkritičniji sami početak, jer može doći do krvarenja prilikom otvaranja prsa i da zna da nas je strah zbog zakrpe koju ima na desnoj strani srca (zbog endokarditisa koji je imao), ali da će ići jako polako i oprezno. Zbog toga kako je prolazio sat za satom, u mislima mi je bilo – Dobro je, još nas nisu zvali, znači da idu prema kraju.

Vrijeme na intenzivnoj bilo je teško za malenog. Bili smo maksimalno s njim, puštali su nas da ostanemo duže. Kada smo bili s njim, bio je dobro, miran, jeo je. Kada nismo mogli biti pomagali su lijekovi za smirenje i spavanje. Kako su rekli to je dob u kojoj nitko ne voli biti tamo. Brinuli su se jako dobro za njega i napravili su sve da nas što prije presele na odjel.

Svaki novi dan donio je svoj pomak. Kako su nam rekli jako je važno jesti krutu hranu jer tako i drenovi idu prije van. Unos tekućine bio je i još uvijek je limitiran. Prvi dan pojeo je samo pola banane, uz povraćanje zbog narkoze. Treći dan pojeo je već dobru količinu hrane. Taj dan su mu izvadili i prvi dren. Ostala su još dva. Četvrti dan preselili su nas na odjel kardiologije.

Dok su ga pripremali za transport na odjel, razgovarali smo sa sestrom koja je bila s malenim onaj dan kada su mu pluća otkazala i kada je njegovo srce stalo – nakon druge operacije. Bila je sretna kada je vidjela malenog, sada već pravog velikog dječaka. To su trenuci koji govore – Osvrni se oko sebe, sjeti se s čime si se sve susreo, što si sve prošao, koje si sve bitke dobio i iznad kojih si se sve bitaka uzdignuo. Vjerujući, tražeći, ne odustajući unatoč okolnostima koje su govorile ne možeš – mogao si. I sada možeš.

Iza nas je najteži dio. Kako je rekao jedan tata čije je dijete prošlo fontana prošle godine – Oporavak ide dolje, gore, ravno, gore, dolje i onda samo kažu da možete kući. Umorni smo, nenaspavani, u određenim trenucima istrošeni i fizički i psihički. Ali, isto tako smo i sretni i zahvalni na svima koji su tu uz nas, na liječnicima i našem Bogu jer smo došli tu gdje jesmo.

Maleni lakše diše.
Svi skupa lakše dišemo.

3 misli o “Fontan operacija je iza nas

  1. Hvala na otvorenosti i dijeljenju ovih trenutaka….na prici o Bozjoj snazi i ljudskim srcima koja strepe i cuvaju nadu i vjeru..

  2. What a 4 year journey getting to the Fontan!! Seems weird to say but “congratulations!” The three stage surgery is done and now time to recover and have high saturations.

    Thank you for letting us be a part of this experience. God bless your family and praying the family gets to go home soon. Filip is a brave heart warrior and so are you!!

    Much love, esther

Odgovori na singlikewildflowers Otkaži odgovor