Zašto pišeš blog, kome to pomaže?
Pitanje koje mi je postavila jedna osoba na jedan neizravan način bilo je – Zašto pišeš blog, kome to pomaže? Kada mi je jedna druga osoba rekla da bi trebala pisati blog, moja prva pomisao bila je – Da pišem blog? Nema šanse. Trebala mi je šest mjeseci da kliknem na tipku objavi i da prvi post bude objavljen. Bilo je to u vrijeme kada je moj život bio poprilično uzdrman, kada je toliko toga bilo vani i kada sam konstantno bila na samom rubu, a pored mene je bilo malo onih koji su me uspijevali držati da ne padnem. Ovako napisano taj period ne zvuči baš dobro, ali tako je onda bilo, ne baš dobro.
Danas, taj rub je još uvijek vidljiv kada se okrenem iza sebe, ali danas sam na jednoj sigurnoj udaljenosti. Kada kažem na rubu to znači da mi je u tom periodu bilo previše svega što se događalo oko mene i da to tada nisam više mogla nositi, niti gurati. Morala sam se trgnuti, okrenuti, pomaknuti, dopustiti drugima da pomognu.
Jedan od tih pomaka je i pisanje bloga. Situacija u kojoj smo se našli s našim malenim postao je period zbog kojega sam ispisala stranice i stranice u svojim mislima, ali zbog svega što se događalo nisam uspijevala uzeti to vrijeme, sjesti i napisati. Kako su se okolnosti smirivale sve više je toga tražilo da bude izrečeno, da izađe van iz mene. Počela sam pisati i postajalo je lakše.
Potrebno je da dijelimo svoja iskustva
Kada smo saznali da će se naš maleni roditi s pola srca, iščitali smo sve što se moglo pronaći od iskustava ljudi koji žive među nama. Iste postove čitala sam iznova i iznova, pokušavajući malo bolje razumjeti što se događa, što nas čeka. Zbog toga razloga odlučila sam blog pisati javno. Do danas, javile su se osobe koje imaju djecu s HLHS-om, ali i osobe koje uopće nemaju djecu sa srčanom greškom, već su u naizgled sasvim drugačijim okolnostima. To su osobe koje kada ostave poruku, kao da ostave djelić svojega života u tih nekoliko rečenica. Te rečenice su istovremene i teške i ohrabrujuće, mene guraju dalje, da kada dođu oni trenuci „odustani s pisanjem“, ne odustanem.
Život je nepredvidiv. Dovoljna je minuta da se zdrma naš svijet. Preko noći ostajemo bez onoga sigurnog života koji smo imali do večer prije. I ničije tuđe iskustvo nas ne može pripremiti na to, bez obzira kako bilo slično. Ali ono što pomaže je to što znam da nisam sama. Ovdje dolje, na zemlji postoji još netko tko se osjeća isto kao i ja, tko postavlja ista pitanja, tko je primoran da ostavi svoj dotadašnji život iza sebe i da krene jednim novim putem. Netko tko razumije, tko se bori s istim strahovima, tko ne želi pustiti ruku koju mora pusti, ali i netko tko zna koliko je zahvalan što tu ruku ima sada pored sebe. I to je ono što pomaže.
Odgovor na gornje postavljeno pitanje je – Pomaže meni, pomaže drugima.
„Potrebno je da dijelimo svoje iskustvo s drugim ljudima. Tvoja priča zaliječit će tebe i tvoja priča zaliječit će nekoga drugoga. Kada ispričaš svoju priču, oslobađaš sebe i daješ drugim ljudima dozvolu da potvrde svoju vlastitu priču.“
Slažem se s tobom da je pisanje imalo iscjeliteljski učinak, a još k tome koristiš i svoj dar od Boga da se možeš tako dobro izražavati . Samo naprijed !
Hvala ti Nela. Tvoji komentari su isto nešto što me ohrabruje i gura dalje.
Majka sam djeteta s tek postavljenom dijagnozom srcane greske,jako je tesko to sve prihvatiti i boriti se a tek smo na pocetku… Tvoj blog redovito citam, neke objave i vise puta jer zaista pomazu,znas da nisi sam u svemu tome i da nas ima jos,znas i vjerujes da ipak postoji svjetlo na kraju tunela.. Hvala ti sto si podjelila svoje iskustvo i samo nastavi dalje pisati
Hvala. Da, borba je to svakodnevna i nimalo laka, ali nismo sami u tome. Nekada se čini da ne možemo puno napraviti, ali ono što možemo je ići dan po dan, uz one najmanje pomake i vjerovati da ćemo proći kroz to.