Jedna mama, jedan tata…

jednamamajedantata

Od početka ovoga tjedna moji blizanci na jedan „kao nema veze s ničim“ način ispituju da li znam što će biti u nedjelju i da pogodim što su oni crtali u školi. Nakon nekoliko mojih netočnih odgovora, čula sam kako mu sestra govori: „Brzo to obriši, skužit će…“ Poslije je nacrtana vaza s cvijećem postala kruška, a oni su bili sretni jer mama „nije skužila i vidjela“.

Bliži se majčin dan. Dan kada će djeca reći kako sam im najbolja mama na svijetu i kada će obećati da će biti najposlušniji – barem tih prvih par minuta nakon što mi poklone to nešto što su radili u školi.

Veseli me ovogodišnji majčin dan jer doma smo, svi skupa i dobro smo. Prije dvije godine bili smo negdje daleko od doma… Negdje gdje je majčin dan bio tek slabašan odraz mene kao mame.

Jedna mama, jedan tata…

Jedna mama na svijet donosi svoje dijete svjesna da će se ono od prvoga udisaja boriti za svoj život… Jedan tata sjedi pored krevetića u bolnici i razmišlja hoće li se njegov maleni ikada probuditi… Jedan drugi tata sjedi uz kompjuter i pokušava pronaći, bolje razumjeti što mu je to liječnik rekao… Jedna mama želi, ali zbog svih cjevčica i infuzija ne može uzeti svoje dijete… Jedna druga mama ne može se pomaknuti s mjesta… Jedan tata svaki vikend vozi se nekoliko sati da bi bio uz svoje dijete… Jedna mama u grču sluša kako joj liječnik govori o svim rizicima koji se mogu dogoditi za vrijeme operacije… Jedna druga mama želi pobjeći sama od sebe, od boli, jer srce njezinog malenog je stalo…

Kuća jedne mame je u neredu, jer zbog stalne brige oko djeteta, jednostavno ne stigne napraviti ni najosnovnije… Kuća jedne druge mame naizgled izgleda savršeno spremljena, ali nakon toga ona sjedne i samo se raspadne iznutra dok ju suze guše… Jedna mama bori se s paničnim napadajima… Jedan tata bori se s depresijom… Jedna mama stišće ruku svojega supruga dok im liječnik govori da je stanje njihovog malenog jako teško i da možda neće preživjeti… Jedna druga mama pokušava sama, ali ne može sama, traži pomoć drugih… Jedan tata prvi puta je uzeo svoje dijete u naručje kada je bilo staro 20 dana… Jedan drugi tata, u tišini, utjehu nalazi u vjeri…

Mogu pisati i pisati jer ima još puno mama i tata koji se bore, padaju i podižu se iznova. Ne spavaju noćima dok osluškuju disanje svojih malenih. Pomiču granice svoje izdržljivosti. Pobjeđuju svoje strahove. Imaju puno pitanja bez odgovora…  A u svemu tome samo žele da mogu podignuti svoje malene, da vide njihove prve korake, da čuju riječi mama i tata, da se igraju i trče s njima ili da samo leže pored svojih malenih koji spavaju u svojem krevetu… i da osjete svaki otkucaj njihova srca.

A njihovi maleni… Bez obzira kako i koliko žive oni mijenjaju svoje roditelje na bolje. Oni ih uče kako biti strpljiv, snažan i hrabar. Kako biti zahvalan na svakom udisaju, na svakom nespretnom koraku, osmijehu koji ponekad nije vidljiv izvana i zagrljaju koji je dovoljan da umiri jake vjetrove.

Oni vole i rade najbolje što znaju i mogu. Jedna mama, jedan tata i njihovi maleni…

srcepobjeda

 

20

Jedna misao o “Jedna mama, jedan tata…

Komentar