Neodgovarajuća obuća i kutija za kišne dane

vodablatoinebo

Kraj je ljeta. Najtopliji dio dana još je uvijek podsjećao na sredinu ljeta. Jutra, ona su bila negdje između. Negdje gdje se toplina i hladnoća susreću. Odlučujem da krenem, jer znam da ako ostanem stajati hladnoća će me dostići. Sa svakim korakom i suncem koje se sve više podizalo, osjećala sam toplinu. Dobro je. Samo još malo. Za nekoliko dana idemo doma.

Dani prolaze. Ne krećem se. Ostajem stajati u ljetnim tenisicama, u kratkoj majici. Put koji je bio preda mnom bio je pun lokvica koje su se svakim danom sve više punile. Dani su postali tjedni, tjedni mjeseci. Moj pogled bio je sve više usmjeren prema dolje. Sva moja pažnja bila je usmjerena na to kako da zaobiđem blato i vodu koji su bili preda mnom. U rijetkim trenucima kada sam i uspjela usmjeriti pogled na nešto drugo, poskliznula sam se i pala. Odjeća na meni bila je mokra. Zbog blata koje je bilo na mojim rukama, moja koža postala je gruba.

Jesen

Pritisak je postajao sve jači. Strah, ljutnja i tuga borili su se međusobno. Svatko od njih želio je zauzeti samu površinu mene. Pored mene su prolazili ljudi. Nisam ih mogla čuti. Bila sam u svom svijetu u kojem nisam mogla shvatiti niti samu sebe, niti objasniti drugima što se događa sa mnom. Ono što je još uvijek bilo u mojim mislima bilo je – Za nekoliko dana idemo doma.

Jesen je već odavno došla u svom stilu. Sunce se pojavljivalo sve rjeđe, grijalo je sve slabije. Kiša je neumoljivo padala, a jaki vjetrovi nosili su i rušili sve ono za što sam se uspjela do tada držati. Hladnoća je postala gotovo neizdrživa. Prošli su mjeseci. Pomaknuti se s mjesta postalo je sve teže. Moji pokušaji postali su svakodnevna rutina kojoj sam se nesvjesno prepustila, koja me je neumoljivo vraćala iznova i iznova na početak.

Doma smo

Sredina je zime. Netko je došao, sklonio me s kiše i rekao: „ Idete doma.“. Odjeća na meni sušila se dugo. Suha je, ali posljedice su ostale. Još uvijek mi je bilo hladno, još uvijek sam drhtala, bila sam umorna, nisam se osjećala dobro. Ali bili smo doma. Ne može biti teže od onoga što smo prošli – pomislila sam. Pokušala sam stvoriti novu svakodnevnicu unatoč vodi i blatu kojega je još uvijek bilo poprilično puno oko mene.

Sa svakim novim tjednom, u mojim mislima proljeće je bilo sve bliže. I došlo je, ali je više izgledalo kao jesen. Kišovito i vjetrovito proljeće… Unatoč tome kretala sam se prema naprijed. Barem sam mislila da idem naprijed. Zapravo sam se samo vrtjela u krugu, na mjestu, ne razmišljajući previše.

U svemu tome nastao je kaos…

Kutija za kišne dane

Mjesecima nakon toga, jedno jutro, stigao je paket na kojem je pisalo – kada dođu kišni dani. Otvorila sam kutiju. Gumene čizme, jakna, kabanica, nekoliko kišobrana i poruka – „Ne zaboravi, ja sam iznad svake kiše.“ Unatoč tome kako sam se osjećala i okolnostima u kojima sam bila, onaj koji zna svaki djelić mene, brinuo je.

Danas je put preda mnom opet pun vode i blata, ali moja glava nije više toliko pognuta. Moj pogled nije više usmjeren na samo nekoliko koraka ispred mene. Više ne moram zaobilaziti i preskakivati svaku prepreku. Slobodnija sam da stanem u blato i sigurnija da ako i stanem u vodu, neću se odmah smočiti. Moja perspektiva se polako mijenja. Sada vidim brda u daljini, teške tamne oblake koji su još uvijek tu, ali oni polako putuju. Drveće koje se unatoč jakim vjetrovima još uvijek drži na mjestu. I danas se oni osjećaji pokušavaju izboriti za svoju prevlast na samoj površini mene, ali sada više ne stojim samo na mjestu u ljetnim tenisicama dok se lokva u kojoj stojim sve više puni. Danas čujem ljude koji su oko mene.

Bilo je potrebno vrijeme da neke stvari postanu malo lakše. Biti će potrebno vrijeme da i neke druge stvari postanu malo lakše. To ne znači da je vrijeme izliječilo sve što je bilo, ali znači da pokušavam naučiti kao izvući ono najbolje iz toga, jer to je dio mene.

Jesen nema samo sivo nebo, kišu koja neumoljivo pada i vjetrove koji nose sve pred sobom.

“Ne postoji loše vrijeme, samo loša obuća.”

One Comment

Komentar