Zašto toliko boli?

zastotolikoboli

Zašto toliko boli?

Zato što si prošla, iskusila, doživjela, vidjela i čula stvari koje su bile jako teške.

Zašto sam to sve morala proći, doživjeti, vidjeti…?

Sada, u ovom trenutku ne možeš vidjeti cijelu sliku i znam da ti je sada teško razumjeti i prihvatiti to kao odgovor. Zato tražim od tebe da mi vjeruješ. Jer ja vidim cijelu sliku.

Ali ako vidiš cijelu sliku i ako si znao da će mi to biti gotovo neizdrživo, zašto onda nije bilo ipak malo lakše?

I da je kako misliš „bilo malo lakše“ opet bi ti to bilo jako teško. Kao kada se porežeš na papir, to je neprimjetna ozljeda, ali jako boli.

Zašto onda nisi učinio da se ne dogodi uopće?

Da sam to učinio, danas ne bi bila ovakva kakva jesi. Poput one glinene posude o kojoj si jednom pisala. Pronađi taj dio.

„Poput glinene posude koja izgleda iz daleka lijepa i cijela, a izbliza su vidljive crtice zbog puknuća, tragovi ljepila, oštri prijelazi, sitna udubljenja zbog komadića koji ne dostaju. Ono što mogu je odbaciti tu glinenu posudu, odnijeti je na tavan, na tamno mjesto da ju ne vidim. Ili ju mogu prihvatiti takvu sa svim njezinim nepravilnostima, staviti u nju suho cvijeće, vrpcu uz rub i stvoriti nešto novo.“

Ta glinena posuda si ti, meni jako vrijedna i neprocjenjiva baš zbog toga što imaš toliko tragova puknuća, oštrih prijelaza, sitnih udubljenja. Upravo ona čine da si jedinstvena, posebna, dragocjena, nezamjenjiva. Jer tek kada si takva, onda mogu stvoriti nešto novo.

Ali, nekada mislim da neću moći podnijeti nova razbijanja. Strah me je toga… ne želim, ne mogu… pokrenem se malo, ali opet stanem, vratim se…

Malena moja, unatoč svim lomovima koji su bili, sredio sam te svaki puta. I napravit ću to opet, koliko god puta bude trebalo. Ja sam te stvorio. Kada nitko još nije ni znao da si tu, ja sam te već poznavao. Bila si toliko malena, naizgled nemoćna, ovisna o drugima. Bilo je potrebno vrijeme da ojačaš, da se razvije koordinacija pokreta, da staneš na svoje noge, da dohvatiš i kažeš što želiš. Za sve to bilo je potrebno vrijeme.

Danas, puno godina kasnije razvila si se u potpunosti, baš kako sam želio. Postala si snažna, toliko snažna da satima možeš držati i ne puštati iako misliš da više ne možeš, da možeš podignuti teret iznova i iznova. I znam da sada misliš da ne možeš više. Ali možeš, jer ja sam te stvorio takvu da možeš.

Ali sav taj teret neminovno je ostavio posljedice za sobom. Život nije lagan. Iskusio sam ga, od početka do kraja. Plakao sam, želio da ne moram prolaziti, da ne osjećam bol. Ali prošao sam i pobijedio, zbog tebe, zbog svakoga. I zato te razumijem. I zato te ne ostavljam. I zato sam taj korijen koji te puni, gura, nosi. Pogledaj sve svoje grane. Probaj ih izbrojiti. Toliko ih je da je to gotovo nemoguće.  Ali ja znam njihov broj. Znam svaku. I onu koju je vjetar već davno otpuhao i onu koja je napukla, znam onu najmanju, znam onu najsnažniju, znam onu koja će tek izrasti.

Malena moja, znam da je teško i ne mogu ti obećati da neće više biti teško. Bit će. I to ne samo jednom. Ali ono što ti obećajem je da gdje god budeš bila, što god budeš radila, što god se bude događalo bit ću pored tebe. Ti si moja, kako da ne budem uz tebe? Kako da se odmaknem od svojeg blaga?

Malena moja, podigni glavu, želim obrisati te suze. Bit će ih još, stvorio sam ih s razlogom, ali sada ih želim obrisati. Poslušaj me. Ja znam sve o vremenu, o drveću, o glinenim posudama, znam sve o tebi. Stvorio sam te, držao, nosio, podizao, skupljao, lijepio, tješio, izvlačio, dovodio ljude. Pogledaj me, ti si moje najvrjednije što imam. Proći će, s vremenom će biti lakše, zamotat ćemo te nove rane, odmorit ćeš se, podignuti, krenuti. Samo mi vjeruj, samo mi dopusti da pretvorim te tvoje suze u radost.

A jednoga dana sve će postati razumljivo, kada budeš vidjela, u svoj njezinoj ljepoti, završenu sliku.

nebo.jpg

20

Komentar