Ju tu – rekao je maleni noseći moj mobitel. Što? – pitala sam ponovno. Ju tu, ju tu. Otključao je mobitel, kliknuo na Yout tube ikonu, pronašao što želi gledati, sjeo i tada je nastala tišina. Sva njegova pozornost bila je usmjerena na bijeli bus koji skače u zelenu boju i izlazi van obojan. A ja sam još uvijek u nevjerici stajala i gledala. Nastavi čitati
Na podu je nešto proliveno, a ja sam oprala kosu. Benj kaže: Moka (mokra) kosa ova mamina. Sko pao doje (skoro pao dolje).
Ugurao je lopticu u cijev od usisavača i kaže: Optica uda savač mamin (loptica je ušla u usisavač mamin).
Stoji na kauču i buši sa bušilicom (igračkom) po zidu. Pitam ga hoće li još jesti, a on se okrene i kaže: Ja sad ne čujem, sad ja bušim.
Ti si doma, pa:
„Blago tebi jer sve možeš pospremiti.“
„Doma si, pa stigneš sve napraviti.“
„Baš ti je super što si doma, pa imaš puno vremena za sebe.“
„Doma si“ mi s vremenom sve više postaje kao mit koji jedni razumiju, dok drugi žive u uvjerenju kako je „biti doma“ san svih snova. Nastavi čitati