Možemo… biti ljudi

Posted On 18. travnja 2020.

To su geni, geni kameni. Neće meni biti ništa. Rečenica koju sam čula prije nekoliko dana i koja je bila izrečena odvažno uz odmahivanje ruke. Prošlo je mjesec dana od kako su se životi svih nas promijenili preko noći. Koliko će cijela ova pandemija trajati, nitko ne može reći jer su ovo okolnosti s kojima se prvi puta susrećemo i koje utječu na sve nas – financijski, zdravstveno, emocionalno.

Obitelji su razdvojene. Domovi su razrušeni i oni sagrađeni od cigle i oni koji se ne grade od nje. U nama se stvara napetost, gubimo strpljenje jer smo se odjedanput našli kako prisustvujemo poslovnom sastanku iz dječje sobe dok se vika i smijeh izmjenjuju u prostoriji do nas.

Škola od doma ima svoju prednost i za učitelje i profesore i djecu i roditelje, ali ima i svoju težinu.

Datumi koje smo čekali mjesecima prolaze, kao da ih nikada nismo niti zabilježili. Pozivnice za vjenčanje ostaju ne isporučene, dok haljina i dalje čeka uredno složena u ormaru.

Oslabljeni imunitet, kronične bolesti i kompleksno zdravstveno stanje primorava nas da budemo na većem oprezu i da smanjimo izlaske van. Kontrole kod liječnika otkazane su, a mi se pitamo kakvo je naše zdravstveno stanje jer se bliži godina dana od kako smo bili na zadnjoj kontroli. Kemoterapije se i dalje trebaju obaviti i to postaje pravi izazov i fizički i psihički.

Svatko od nas u svojoj je priči, u svojim razmišljanjima, u svojim stavovima… Ali, svatko od nas mogao bi napraviti ono što može da okolnosti u kojima jesmo budu malo lakše i nama i drugima.

Možemo malo više razmišljati o drugima i pokušati propustiti dio vode na našoj brani, na onoj kojom naizgled čuvamo sami sebe, samouvjereni kako nama nitko ništa ne može. Možemo ne biti toliko sigurni što bismo mi napravili da smo na mjestu nekoga drugoga, jer istina je da ne znamo kako bismo mi u istoj situaciji postupili.

Možemo nazvati. Ponekad najjednostavnija i najbolja stvar koju možemo napraviti za drugu osobu je da samo slušamo. Možemo poslati čestitku ili paket kojim ćemo nekoga razveseliti jer unatoč okolnostima pošta, uz mjere socijalnog distanciranja, još uvijek radi.

Možemo razmisliti prije nego nešto kažemo drugome ili objavimo na društvenim mrežama jer nemaju svi ljudi gene kamene. Mnogi se bore za svoj život, pate, odvojeni su od svojih obitelji tjednima. Određeni komentari i šale koji ne pokazuju razumijevanje i empatiju mogu utjecati na njih ne baš dobro.

Možemo se posvetiti sebi jer sada ne zapinjemo u prometu, ne trčimo od jedne obaveze do druge. Sada smo zapeli doma. Biti samo doma nije jednostavno jer i tu imamo obaveza koje nas sputavaju i ograničavaju, ali imamo vrijeme u kojem ih možemo malo lakše organizirati.

Možemo biti ljudi. Nesavršeni, preplašeni, zahvalni.

Možemo razumjeti.

Možemo oprostiti.

Možemo ohrabriti.

Možemo voljeti.

Kada sve ovo prođe, hoćemo li znati razlikovati bitno od nebitnoga?
Hoćemo li znati cijeniti zagrljaj i blizinu drugoga?
Dijete i život utkan u sijedu kosu?
Zajedništvo i slobodu?
Kada sve ovo prođe hoćemo li biti svjesni koliko nam zapravo malo treba?
Hoćemo li više cijeniti jedan drugoga ili gledati više dobrih stvari jedan u drugom, a manje ogovarati i mrziti?
Hoćemo li biti više LJUDI?