Empatija u kaosu

Posted On 27. veljače 2020.

Posljednjih mjeseci, na izravan i neizravan način, od okoline čujem kako smo sada dobro i zašto se još uvijek čuvamo? Svjesni smo da malenog ne možemo zaštititi od svega i da će proći i kroz prehlade i bolesti, ali dok je ovako mali, ako možemo samo želimo smanjiti težinu određenih stanja kroz koja s njim nije jednostavno prolaziti.

Neka od tih stanja su vrlo kompleksna, neka druga su manje kompleksna. Ono što im je zajedničko je da nas drže pod određenim pritiskom, traže od nas da pomaknemo svoje već do tada pomaknute granice, da odreagiramo što prije, nekada bez mogućnosti odgode i provjere, privremeno nas isključujući iz društva.

U studenom su nas nazvali iz pedijatrijske ambulante da provjere da li ćemo cijepiti malenog protiv gripe da mogu naručiti dovoljan broj cjepiva. Kao i svake godine pojavilo se pitanje što ćemo napraviti? Cijepili smo ga unatoč svim onim dobronamjernim člancima koji su nam došli s naslovima o tome kako su djeca razvila određene bolesti ili stanja nakon cijepljenja, kako kasnije u životu obolijevaju od nekih drugih. Cijepljenje je tema koja ima teške priče i argumente i na jednoj i na drugoj strani. Biti pametan u svemu tome nije jednostavno, a odluku trebamo donijeti. Ali, nerijetko ispadne da je lakše tu odluku donijeti za nekoga drugog, jer smo sasvim sigurni kako bismo mi postupili da smo u toj istoj situaciji, iako nismo.

Našu ostalu djecu nismo cijepili protiv gripe ni jednom. Najstariji ima 14 godina i nitko od njih, barem koliko je nama poznato, nije imao gripu. Zašto onda cijepimo malenog? Zašto se čuvamo ako je on sada dobro?

Kada je imao četiri mjeseca upala pluća dovela je do kolapsa pluća i njegovo srce prestalo je kucati na deset minuta. Rečenica koja je tada promijenila dio mene bila je – To je stanje koje jako teško prežive i djeca s cijelim srcem. Ako za nekoliko dana ne bude bilo promjene, nećemo moći ništa više napraviti. Uzrok je bio CMV virus koji se u bilo kojem trenutku prilikom slabijeg imuniteta može ponovno aktivirati kod njega.

Kada je imao deset mjeseci njegov život bio je ugrožen i liječnici su ga tada jedva uspjeli spasiti. Dva mjeseca prije toga prvi puta smo primijetili kvržicu na njegovom rezu. Bio je to početak razdoblja svakodnevnih odlaska i boravka u bolnici koje je završilo operacijom zbog endokarditisa – bakterijske upale srca uzrokovane bakterijom zlatni stafilokok.

Mogla bih pisati u detalje o tome kako je maleni izgledao nakon što su se liječnici borili sat i pol dok ga nisu uspjeli stabilizirati, kako su alarmi neumorno alarmirali. O nespavanju, kroničnom umoru, svakodnevnim čišćenjima rane, čestom vađenju krvi iz vene na glavi, provjeravanjima CRP-a i o šokovima jer su njegove vrijednosti samo skakale gore dolje. O tome kako nam nitko tjednima nije znao reći što se događa. O našoj ostaloj djeci, o pitanjima i stanjima kroz koja smo svi skupa prolazili.

Znamo što može napraviti jedan maleni virus ili bakterija.

Corona virus je isto tako samo jedan virus. Ono što je poznato o njemu je da je tijek bolesti sličan gripi i da ga je veliki postotak ljudi, koji su bili zaraženi, prebolio bez komplikacija. Ali uvijek postoji i onaj ali. U svemu što se trenutno događa, jedni normalno nastavljaju dalje živjeti, s minimalnom zabrinutošću, šaleći se na račun novonastale situacije. Drugi su u strahu i panici opustošili trgovine i spremni su za preživljavanje armagedona. Nastojimo biti u balansu, bez panike, ali na oprezu.

Ovaj virus, za koji kažu kako nije opasniji od gripe s kojom se svake godine susrećemo i koji kod one prve skupine ljudi donosi pitanja čemu sav taj strah i kaos, je trenutno zatvorio sve posjete u KBC-u. U toj bolnici nalazi se odjel pedijatrije na kojem su ostali maleni pacijenti koji su trenutno tamo bez svojih roditelja. Taj virus donosi veći oprez onim roditeljima koji imaju dijete s kompleksnim zdravstvenim stanjem, s oslabljenim imunitetom ili kroničnom bolesti jer je nov i još uvijek se ne znaju neke stvari o njemu. Taj virus zajedno s respiratornim virusima i virusom gripe, koji je još uvijek prisutan unatoč tome što se odjednom o njemu više ne priča toliko puno, svake sezone kada se pojavi zajedno s ostalima uključuje alarm. Nesvjesno nas stavljaju u položaj visokog stupnja pripravnosti u kojem se uhvatim kako u pojedinim trenucima odreagiram na kašalj koji dolazi s druge strane ulice.

Bez obzira što je maleni sada dobro, što je njegova saturacija kisika u krvi skoro normalna i što su sve planirane operacije iza nas, on i dalje živi s pola srca.

I zato se čuvamo, zato kažemo NE, ne možemo sada. Druga strana nerijetko nakon toga ostaje s uperenim prstom i ljutnjom prema nama, jer pretjerujemo, jer ne želimo, jer se kod nas nikada ne može doći… Nismo birali zdravstveno stanje našeg malenog, ali nakon svega što smo prošli, na nama je da živimo jedan normalan život najbolje što možemo unatoč svim onim NE koje smo trebali i još ćemo trebati reći.

Trenutno se borimo s vidljivim i nevidljivim virusima. Sljedeće zime će biti možda nešto sasvim drugo i vjerojatno ćemo postavljati neka ista ili nova pitanja o tome što bi trebali ili ne bi trebali napraviti. Ono što nam svima treba više je empatije, a manje upiranja prstom i osuđivanja. Postavljajmo pitanja, ponudimo pomoć i pokušajmo razumjeti. Ne znamo koliko jedna rečenica ili postupak može utjecati na osobu koja stoji pored nas i koliko će pomoći da kaos u kojem je samo postane još veći ili manji.

Jedan liječnik je rekao – Svatko od nas puca na situacije kada je dijete bolesno, a kada je dijete teško bolesno onda i najteži pucaju.

Nitko ne voli biti bolestan, ali za djecu i odrasle koji žive s prirođenom srčanom greškom to može biti teže, čak opasno po život. Pacijentima s prirođenom srčanom greškom potrebno je više vremena za oporavak od bolesti i često zahtjeva boravak u bolnici.

Molimo vas da zadržite svoje obitelji kod kuće ako imate vrućicu, proljev, grlobolju, povraćate ili se jednostavno ne osjećate dobro! Hvala vam.