Kako se nositi s emocijama?

Posted On 16. studenoga 2018.

Od kada traje ova priča, s pola srca, to je najturbulentnije razdoblje mojega života. Emocije su nekada samo skakale gore dolje, bez prestanka, gurajući me u neka stanja koja su me gušila, zbog kojih se nisam mogla pomaknuti. Izvući se iz toga, tada se činilo jako teško. Ali vrijeme prolazi i danas kada se okrenem iza sebe vidim one milimetarske pomake, koji su zapravo ogromni i koje još uvijek pravim.

Proljeće 2017. Proljeće koje sam s nestrpljenjem čekala da dođe. Maleni je sredinom zime prohodao, počeo je jesti, minimalne količine hrane, ali jeo je i prošli smo zimu bez težih bolesti i bolnice. U mojoj glavi bilo je samo da dođemo do tog proljeća i onda smo „na konju“. Došlo je proljeće, a s njim i napadi panike. Kroz mjesece koji su dolazili pokušavala sam samu sebe stresti, početi normalno živjeti, vratiti svakodnevnicu… Nisam uspjela. Potražila sam pomoć psihoterapeuta.

S dolaskom jeseni došla su dva tjedna u kojima sam se više isplakala nego u protekle dvije godine. Bilo je to poput odvoda, šahta, koje nakon nevremena ne može prihvatiti svu količinu vode i koja zatim nekontrolirano izlazi van prelijevajući se na sve strane, plaveći sve uokolo.

Dogodilo se to, da sam sve što se događalo od samoga početka, slagala negdje duboko u sebe, uvjeravajući i gurajući samu sebe kako trebam izdržati još samo malo dok ne prođe ovo, dok ne prođe ono, dok se ne vratimo doma,  dok ne prohoda, dok ne prođe zima i tada ćemo se srediti… Ne razmišljajući što se zapravo stvarno događalo sa mnom. Sve dok nije došlo proljeće u kojem sam stala i u kojem je sve počelo izlaziti van, a ja nisam znala kako se nositi s time što se događalo.

Prva stvar koju sam počela učiti je da ne može sve biti na istoj razini kao i prije. I da ne mora biti, jer na kraju, tko to od mene i očekuje? Zapravo nitko, nego samo ja. Smanjiti vlastita očekivanja, prihvatiti okolnosti u kojima jesam, pustiti i olabaviti u svemu što mogu.

Kako se nositi s emocijama? Prihvatiti ih, sve i one lijepe i ugodne i one teške i strašne. Sve one su stvorene i dio su mene. Bježati od njih i gurati ih negdje dolje, ne pomaže. Ako ne dopustim da izađu van, one utječu na ljude oko mene i na mene samu na jedan ne baš dobar način. Donose pretjeranu brigu i napetost, koje ako predugo ostanu stvaraju stanje koje može postati jako ozbiljno.

Za mene… Bilo je potrebno vrijeme da se ono nevrijeme smiri i da prođe. Tek tada sam mogla vidjeti posljedice koje su neminovno ostale. Ali sada znam da dok nevrijeme traje ne moram biti vani na ulici i boriti se protiv jakog vjetra i kiše, već se mogu skloniti i zaštiti. Time što se štitim, čuvam samu sebe da se mogu nositi s okolnostima i posljedicama, kada dođe vrijeme da izađem van i da se suočim s njima.

Istina je da nemam instant rješenja na gornje postavljeno pitanje, ali postoje neke stvari koje mogu napraviti bez obzira na okolnosti – i one pomažu.

• Prihvatiti sve što osjećam – sasvim je normalno kako se osjećam, jer ne postoji osoba koja bi sve ovo izdržala i ostala netaknuta.
• Ne držati sve u sebi, jer kada izađe van, postaje lakše. Mogu napisati na papir, reći nekome, nazvati nekoga…
• Brinuti o sebi unatoč okolnostima u kojima jesam. Ako ja nisam dobro, ne mogu dobro funkcionirati niti prema sebi niti prema drugima.
• Disati – ponekad je potrebno samo to, da pustim sve i dišem.
• Odmoriti i povremeno preskočiti neke uobičajene aktivnosti.
• Ništa ne moram, samo što mogu.
• Bez obzira što mislim da mogu odraditi neke stvari sama, trebam potražiti pomoć drugih ljudi.
• Reći ne, ne mogu, ne sada…
• Prilagoditi se i prepoznati granice za današnji dan. Tada jedemo burek iz pekare za ručak, crtići se više gledaju i minimalno se čisti.
• Živjeti polaganije.

Postoje periodi u životu koji dođu iznenada i na koje se ne mogu unaprijed pripremiti. Sa sobom donose emocije koje ponekad samo divljaju i koje me guraju prema dolje. Imati tada čvrsti oslonac je nešto što je mene držalo, nekada tek toliko da budem iznad razine vode i da mogu disati. Taj oslonac bio su ljudi oko mene i onaj koji zna svaki djelić mene.

Cijela ova priča s našim malenim naučila me je koliko je važno reći, tražiti i prihvaćati pomoć drugih i koliko je važno brinuti za sebe. To ne znači da danas radim sve kako treba. Ne radim. Još uvijek se borim sama sa sobom… Ali  unatoč tome, želim izabrati da svaki dan živim život koji imam – najbolje što mogu.

Ne moram biti savršena. Mogu biti samo ona koja mogu biti, niti više niti manje od toga.