Jesen u vodi – od bolnice do skakutanja u lokvi

Posted On 9. listopada 2018.

Volim onaj prvi dio jeseni, koji je poput drugog proljeća. Onaj kada je sredina dana topla, kada se boje lagano izmjenjuju. Kada su putovi prekriveni žutim lišćem koje u svojem šuštanju donosi smirenost. Ne volim onaj drugi dio jeseni. Kada je sredina dana hladna, kada sve one žarke boje najednom zamjeni siva i kada kiša pada danima, kao da nikada neće stati.

Jesen 2015.

Jesen prije tri godine donijela je sa sobom onaj početni zanos kako ćemo za desetak dana biti doma. Taj početni zanos samo me je bacio dolje, dok je kiša neumoljivo padala bez prestanka, bez kraja. Bilo je to vrijeme kada je napravljena druga operacija. Iz iskustava drugih roditelja i liječnika, ako prođe bez komplikacija, značilo je da smo za 10-14 dana doma. Operacija je prošla prema planu. Treći dan drenovi su bili vani i bio je premješten na Odjel kardiologije. Svakim danom bili smo bliže tome da idemo doma. Tjedan dana nakon operacije, saturacija kisika u krvi je počela padati… U mojoj glavi još uvijek je odzvanjalo kako je samo pitanje dana kada će nam reći da možemo doma. I rekli su da možemo, tri mjeseca kasnije.

Maleni se borio, jako se borio. Liječnici nisu znali što se događa, saturacija kisika u krvi je padala sve niže. Dobili smo datum reoperacije – kada su ga s Glenna, druge operacije, koja je bila napravljena prije desetak dana trebali ponovno vratiti na Norwooda, prvu operaciju. Glavni kardiokirurg nikako se s time nije slagao i govorio je da mora biti nešto drugo. Nekoliko dana poslije, saznali smo da je uzrok svemu što se tada događalo, CMV virus koji je uzrokovao upalu pluća.

Ljetne tenisice

U to vrijeme, danima nije bilo pomaka. Dani su postali kraći, puni kiše koja je neumorno padala. Često puta išla sam i vraćala se po mraku. Kraći put značio je proći kroz maleni park, slabo osvijetljen, sa puno lišća koje je šuštalo pod mojim nogama i koje je sa sobom donosilo samo nemir. Moji koraci bili su ubrzani. Okretala sam se oko sebe, držeći čvrsto bočicu s mlijekom, dok su strah i neizvjesnost  čvrsto držali mene. Trebalo je proći kroz park, trebalo je otići na drugi kat i čuti najnovije stanje koje često puta nije bilo dobro. Bila je to jesen u vodi – u kojoj sam se, u ljetnim tenisicama, teško pomicala s mjesta.

Jesen 2018.

Prošle jeseni netko mi je rekao da bi trebala češće nositi fotoaparat sa sobom. Slike koje su nastale u objektivu bile su puno više od samoga odraza onoga što sam vidjela. Svaka od njih bila je poput dijela priče koja se slagala i koja je u tom trenutku bila vidljiva samo meni.

Ove jeseni nastala je jedna slika. Bio je to jedan od prvih kišnih, onih koje ne volim, dana. Od ranoga jutra kiša je neumorno padala. Kapljice su samo klizile niz prozor, skupljajući prašinu i ostavljajući za sobom tragove. Maleni je želio van, donoseći kabanicu i kišobran. Prejako pada kiša, smočit ćemo se bez obzira na kabanicu. – rekla sam mu. Kiša je prestala kasno poslijepodne. Čizmice su bile na nogama i prije nego sam se uspjela okrenuti, skakutao je s velikim osmijehom na licu u lokvi vode. Samo ne špricaj jako jer ćeš se smočiti, pa ćemo trebati brzo doma. Polako hodaj. – rekla sam. U tom trenutku nastala je slika jeseni u vodi – one jeseni koju volim i one koju ne volim.

Prihvatiti okolnosti

Dobro je imati plan, ali plan se nekada neće ostvariti na način na koji sam planirala… Nekada ću završiti u vodi, nespremna… Biti u toj vodi, tada je teško. To su okolnosti u kojima jesam, koje nisam birala i planirala, ali tu su. Ono što mogu je i dalje ih odbijati ili ih početi prihvaćati.

Poput lišća koje pada i koje završava u vodi, mokro, slomljeno , oštećeno… Tako dođe i vrijeme kada trebam pustiti dio sebe van. Jedino tako puštam i dajem priliku da se stvori neko novo lišće.

Kada se sve oko mene uzburka i uznemiri, sve što vidim je mutna voda i blato. Moći prepoznati trenutak kada je vrijeme da stanem i umirim se… S vremenom, blato će ponovno pasti na dno i voda će opet postati bistra.

Stajati u lokvi, unatoč okolnostima koje su nekada teške, govori mi da smo još uvijek tu. Još uvijek dišemo i živimo.

Bez obzira koliko dugo je voda tu, doći će dan kada ću izaći van.

Jednom kada izađem iz vode ne znači da će najednom sve biti dobro i da više neće biti problema. Hoće. Ali biti će lakše nego što je bilo tada dok sam samo stajala u vodi.

Sve što se događa je privremeno i što god me trenutno drži u vodi, neće me držati tamo zauvijek.