Ožiljci – oni vidljivi i oni ne vidljivi

Posted On 19. kolovoza 2018.

Film Wonder (Čudo) prikazuje život jednog dječaka. Dječaka koji zbog genetskog poremećaja ima deformirano lice, puno ožiljaka i koji da bi ih sakrio od tuđih pogleda, nosi kacigu astronauta. Odlaskom u školu susreće se s puno pogleda koji ga ne prihvaćaju, koji ga odbacuju, koji ga u toj njegovoj situaciji samo još dalje guraju u njegov svijet, u kojem je siguran, ali to je i osamljeni svijet.

Moji ožiljci. Neki su fizički, vidljivi drugima, neki su vidljivi samo meni. Ali tu su, baš kao i pogledi mene same ili pogledi ljudi oko mene. Svaki od njih nosi svoju priču. Priču koja me prati već dugo ili je nastala nedavno. S vremenom stariji ožiljci su se stopili s mojom kožom, poprimili su gotovo istu boju. One nove još uvijek osjećam, grubi su, tamni i nepravilni na dodir.

Ožiljak koji ima maleni

Bio je star nekoliko dana. Prošla sam rukom po njegovim cijelim prsima i pomislila – „Sada su cijela, ali ona nikada više neće biti takva…“ Nekoliko tjedana nakon toga nastao je ožiljak. Izgledao je kao da je došao iz borbe, s ratišta… Dugo je taj ožiljak za mene bio samo podsjetnik na one dane koje je prošao, koje sam ja prošla, koje smo prošli kao obitelj. Bio je to podsjetnik s kojega sam skretala pogled. Nisam željela da me vraća tamo negdje daleko, negdje gdje nisam željela biti…

Onaj koji me poznaje, koji zna svaki djelić mene, ispričao mi je jednu priču. Kao i svaka druga priča i ova je imala svoj početak. Rekao je:  „Jednom davno, poznavao sam jednu djevojčicu. Bila je to vesela, bezbrižna djevojčica, smeđe duge kose uredno počešljane u dvije kečkice. Bila je nemirna, poput vjetra koji ju je lagano nosio dok je ona preskakivala svaki zidić, uzimajući svaki kamenčić s puta. Njezino povjerenje u druge ljude dovodilo ju je do granice, koju je naivno prelazila i tada je zalutala u dijelove koji nisu bili sigurni i koji su sa sobom na trenutke odnosili onu bezbrižnost i veselje.

Bio je ljetni sunčani dan. Sunce je grijalo više nego inače, toliko jako da se čak i vjetar povukao pred njegovom jačinom. Ribnjak se činio kao idealno mjesto za bacanje kamenčića u sjeni jednoga hrasta. Ali kamenčići nisu bili jedini koji su završili u vodi. Povjerenje je prevladalo i u jednom trenutku začuo se pljus uz kapljice vode koje su se razletjele uokolo, a odmah zatim i vrisak. Velika porezotina na nozi izazvala je bol toliko jaku, da je mislila da neće nikada prestati. Puno godina prošlo je od tada. Ona malena djevojčica duge smeđe kose, uredno počešljane u dvije kečkice, sada je odrasla, iako će za mene uvijek biti moja malena.

Sjećaš se ove priče, zar ne? Sada želim da se vratiš na početak, u trenutak kada je oštro staklo napravilo porezotinu. Sjeti se one početne boli, kada si mislila da se nećeš moći ni pomaknuti, a samo pomisao da trebaš stati na tu nogu i otići po pomoć, činila se nemogućom. Ali pritisnula si ranu, podignula se. Sa svakim korakom mislila si da se bol samo još više pojačava… Bilo je puno koraka, dok naposljetku na obzoru nisi vidjela prvu kuću. Znala si da si vrlo blizu i da moraš još samo malo izdržati. Tada nije bilo važno koliko brzo ideš. Bilo je važno samo da se krećeš bez obzira koliko polako. Bilo je  važno da ne staneš. S vremenom rana se tretirala, zamotala, zarasla je i nastao je ožiljak.

Ne mogu ti obećati da će sve biti u redu i da neće biti novih porezotina, ali bez obzira koliko rane budu bile velike i duboke, jednoga dana od njih će nastati ožiljci. Ožiljci koji ne mogu nestati, ali možeš odlučiti kako ćeš gledati na njih. Da li ćeš u njima vidjeti samo bol ili nešto drugo…

Hrabrost, nadu, život…