Utakmice života

utakmica

U tijeku je svjetsko nogometno prvenstvo. Naša reprezentacija prošla je prvi krug i čeka osminu finala. Kažu kako je ova momčad s puno potencijala i već sada se može pretpostaviti s kojom reprezentacijom ćemo igrati ako dođemo do četvrtfinala.

Djeca su mjesecima skupljala sličice nogometaša i popunjavala album. Svaku utakmicu s nestrpljenjem čekaju, iako realno nije to zbog nogometa, barem kod ovih malenih, već zbog kokica. Kokice se pojedu u prvih deset minuta, a do kraja utakmice promijene šest drugih aktivnosti koje ne uključuju gledanje utakmice. Ali, „važno je da se utakmica gleda.“

tapkanje

Naša zadnja utakmica trajala je dugo. U njoj nije bilo ograničenja o broju igrača. Bilo je perioda kada nas je bilo toliko da je bilo gotovo nemoguće doći do druge strane terena. Naš izbornik strpljivo je čekao uz rub terena i govorio. Često puta nisam ga mogla čuti zbog buke i vike koja je bila oko mene.

Igrači koji su bili spremni ući kao zamjena s vremenom su se izgubili. U početku ih je bilo jako puno, svi su bodrili s klupe, zamjene su bile česte, tako da je bilo i vremena za odmor. S vremenom su sve one zamjene koje su i ostale na klupi, ušle u igru. U igru koja se igrala u svim vremenskim uvjetima.

Najteži uvjeti bili su oni kada je padao snijeg. Bilo je nemoguće trčati, teško se kretalo, a lopta koliko god jako bila šutnuta, nije odlazila dalje od metra. Hladnoća je dolazila do svakog djela tijela i donosila osjećaj da ako ostanemo stajati – smrznut ćemo se. Malo „lakši“ uvjeti od snijega bili su oni s kišom. Teren je bio pun vode i blata, ali nije bilo one hladnoće. Padovi su bili česti, a boja s dresova se izgubila. Znoj i suze nisu se razlikovale od kiše. Sunce i visoke temperature dovodile su do toga da je umor dolazio naglo. Sva ona preostala energija tada kao da se samo „istopila u trenu“.

Najteži trenuci bili su oni kada je protivnička ekipa dominirala u jurišu dolazeći sve bliže. Izbornik mi je bio iza leđa i nisam ga mogla vidjeti. Bojala sam se okrenuti jer sam mislila da iza mene nema nikoga. Mislila sam da sam gotova. Ali onda sam čula izbornika kako viče: “Tu smo, pogledaj oko sebe…“ Okrenula sam se i vidjela one koji su ostali. Tada nije bilo trčanja prema naprijed, organiziranog napada i pucanja prema golu. Tada smo samo držali obranu koliko god smo mogli i čuvali svoj gol. Naš izbornik i tada je strpljivo čekao i samo je pokazivao rukom prema dolje da usporimo, da idemo polako, koliko možemo.

Trenutno smo u poluvremenu s minimalnom prednošću koje istovremeno donosi toliko potreban odmor, ali i neizvjesnost jer svakoga trenutka može se čuti zvuk zviždaljke za ponovni izlazak na teren jer se igra nastavlja dalje. Jednom kada ponovno izađemo van tek ćemo onda vidjeti u kojim uvjetima igramo i koliko nas ima na terenu.

Svatko ima svoje utakmice života. Neke dovode do lakih pobjeda, dok su neke druge teške i neizvjesne, a neke utakmice i gubimo.

Lekcije koje učim iz svojih utakmica:

  • Potraži pomoć.
  • Vjeruj drugima.
  • Vjeruj sebi.
  • Ne gubi izbornika iz vida.
  • Nećeš uvijek pobijediti.
  • Nećeš uvijek niti izgubiti.
  • Uspjeh je najljepši kada imaš podršku sa strane.
  • Budi strpljiv – doći će tvoj trenutak.
  • Dogovaraj.
  • Pusti što se dogodilo – to se dogodilo.
  • Napor i vježba dovode do uspjeha.
  • Ljutnja i prigovaranje ne pomažu, već najčešće dovode do prekršaja, žutih kartona i isključenja.
  • Na pogreškama se uči.
  • Prepoznaj svoje granice – nije stvar u tome da idem preko svojih limita da bih pokazala sebi i drugima kako mogu, već u tome da prepoznam svoje granice i da se na vrijeme zaustavim.

dobralosautakmica

One Comment

Komentar