Svaki cvijet treba i sunce i kišu
Kiša pada. Vani sam. Proći ću samo malo okolo zgrade – pomislila sam. Ali bezuspješno. Kao i svaki puta, opet me je nešto odvuklo, tamo preko ceste gdje se zvuk automobila sa svakim korakom gubi, gdje čujem potok iz daljine kako huči i gdje me mirisi vuku da što prije zakoračim u svijet u kojem vrijeme i misli staju.
Kiša je prestala.
Tisuće kapljica njihalo se na vjetru pokušavajući se zadržati da ne skliznu dolje.
Siva čaplja. Raspružila je svoja krila, lagano se spuštajući uz rub potoka. Sa svakim mojim korakom kojim sam se približavala, ona se istim tempom pomicala dalje od mene.
Slično su se ponašala i dva patka s druge strane potoka.
Odmaknula sam se, ostavljajući ih da i dalje bezbrižno sjede u travi.
S dolaskom sunca…
… kao da je svaki cvijet dobio jednu novu boju, jedinstvenu, pomalo čarobnu i nestvarnu.
To je cijeli svijet koji postoji tamo negdje preko ceste, gdje se zvuk automobila sa svakim korakom gubi, gdje čujem potok iz daljine kako huči i gdje me mirisi vuku da što prije zakoračim u svijet u kojem vrijeme i misli staju.
Onaj koji zna sve o tom svijetu tada mi reče: “Svaka kiša, bez obzira kako dugo pada, pada s razlogom. Tek kada kiša prestane i kada se pojavi sunce, možeš vidjeti što je sve izraslo zbog nje.”
Svaki cvijet treba i sunce i kišu.
Divan izlet u prirodu , hvala ti na slikama popraćenim riječima koje “slikaju” i same te upotpunjuju doživljaj ljepote i sklada !
Draga Nela, hvala na komentaru. Ta priroda je naizgled jednostavna, sve dok se ne približim i vidim koliko je zapravo čudesna.