Ljeto jednog trogodišnjaka

Posted On 16. rujna 2018.

Hladnija jutra, početak škole… Bliži se kraj ljeta. Razmišljam o stvarima koje su se dogodile u proteklih nekoliko mjeseci. Bilo je to prvo ljeto koje je sa sobom donijelo uobičajenu svakodnevnicu u posljednje četiri godine. Okolnosti su se promijenile, malo bolje posložile. Djeca su postala odgovornija, nekako se lakše uspijevamo dogovoriti, razumiju više. Na kraju i mi sami smo se promijenili, naučili smo neke stvari, osvijestili se oko nekih drugih. A maleni? Za njega je ovo ljeto bilo puno naizgled malih, uobičajenih, ali zapravo velikih pomaka.

Bicikl

Početkom ljeta naučio se voziti na biciklu s pomoćnim kotačima. Kada se sjetim ostale djece, oni su u toj dobi vozili bicikl zadnjih godinu dana, naspram njega danas. Kod malenoga je trebalo to vrijeme da uspije okrenuti pedale, da se navikne na taj napor, da nauči kako najlakše krenuti, a da ne bude odmah zadihan. I uspio je. Nakon početnih padova zbog naglih okretanja volana, prelazaka preko rupa i zabijanja, razbijenih koljena, danas vozi bez problema i negoduje jer mu ne dopuštamo da se spusti niz stepenice ili nizbrdicu. Jedino u čemu je ograničen je što ne može dugo voziti jer se uspuše nakon nekog vremena.

Treći kat

Tijekom proljeća jednom se popeo sam do drugoga kata, ostalo je bilo do prvoga kata ili je već nakon prvih par stepenica tražio da ga uzmemo, ovisno koliko je vani hodao, trčao. Tijekom ljeta dva puta je došao sam do trećega kata, zadihan, ali uspio je.

Hrana

Jede sam, za stolom, sa žlicom. Miksanje hrane je nešto što smo prestali raditi ovo ljeto. Uglavnom smo miksali zbog mesa kojega i danas još duže žvače, ali sa svakim novim mjesecom je bolje.

Vjetar

Do ovoga ljeta kada god je puhao jači vjetar, tražio bi stranu na koju se može okrenuti, povlačio je krov od kolica preko glave, jer mu je vjetar jako smetao i često se zbog toga rasplakao. Kao da je pokušavao uhvatiti dah do kojega zbog tog vjetra nije mogao doći. Od djeteta koje se u određenim periodima toliko panično pokušavalo skloniti od vjetra i koje nije moglo biti vani kada je bilo malo više vjetrovitije, trenutno više ne reagira tako jako na njega.

Pričanje

Propričao je. Komuniciramo. Najdraže rečenice su mi one koje započinju s – Tata ge…. (Tata gle…), Mama dodi nani… (Mama dođi malo…)

Kada me tako pozove, često se sjetim trenutka kada sam sjedila okružena svime onime što me je tada okruživalo i kada sam se bojala razmišljati o tome hoću li ikada čuti riječ mama… Ali čujem, svaki dan.

Bazen

Ovoga ljeta bio je prvi puta na bazenu, u toplicama. Pazili smo da budemo što kraće u unutrašnjem bazenu s termalnom vodom jer je tu malo teže disao, iako mu je topla voda skroz odgovarala. U vanjskim bazenima voda je bila hladnija, ali nije bio puno više ljubičastiji od ostale djece dok se nisu stemperirali. Najviše su mu odgovarale šetnje po plićacima u kojima je mogao sam sebe bućkati i kako je govorio – pivat (plivati).

Pelena

Bila sam sretna kada su ostala djeca riješila pelene nakon drugog rođendana, ali danas sam jako ponosna jer ih je maleni riješio s tri godine, barem tijekom dana – ima ih još tijekom spavanja. Prošli smo to bez opterećivanja i nas i njega jer – Prošao je tri godine, a još ima pelenu…

Igranje

U zadnjih mjesec dana napravio je veliki pomak u igranju i samoj pažnji tijekom igre. Iako je još uvijek mali zvrk, sve su duži periodi kada se sam zaigra. Prije dok su ostala djeca bila u školi, on je bio „izgubljen“ bez njih, samo je hodao za mnom i cendrao. Danas je puno manje hodanja za mnom i cendranja, a više samostalnog igranja.

Pomaci

Neki su veliki, neki drugi su milimetarski, ali tu su. Oni veliki sa sobom kao da donose onaj euforičan vauuu efekt koji je odmah vidljiv i meni i drugima. Oni milimetarski ne stvaraju veliku razliku u prvom trenutku. Oni su teški, mučni, traže puno strpljenja, nekada se čine kao da su nemogući za napraviti i tek poslije, nakon vremenskog odmaka, postaju vidljivi.

I tada postaju ogromni.