Stotinu slika… i ogromna planina
Stotinu slika. Ispremiješane, bez početka, bez redoslijeda. Pokazuju svakodnevicu koja je ostala u trenutku, zamrznuta, ne pomaknuta.
Uzimam prvu sliku, s vrha. Na njoj piše nemoć. Nalazim još puno slika s tim nazivom. Ispod jedne od njih je slika tuge. Malo dalje od nje je slika boli. Počinju se stvarati hrpice slika s istim nazivom. Nemoć, tuga, bol, strah, ljutnja, neizvjesnost… Svaka hrpica priča svoju priču, koja naizgled nepovezana s ostalima, u konačnici donosi priču o životima ljudi.
Neki od tih ljudi većinom su bili nesvjesni okolnosti u kojima jesu, nastavljajući živjeti prilagođavajući se novom mjestu. Neki drugi su razumjeli i nosili se sa svim tim koliko su mogli i znali. Ali često puta ostali su stajati na mjestu, bez mogućnosti da se pomaknu, ogoljeni. Poput stabla za vrijeme zime. Bez lišća koje ga krasi, koje stvara zaštitu pticama, koje stvara sjenu od uzavrelog ljetnog sunca. Jadno, napušteno, ogoljeno.
Onaj koji zna sve o drveću mi reče: Zastani na trenutak, podigni pogled prema gore. Možda izgleda jadno, napušteno i ogoljeno, ali tek sada možeš vidjeti koliko grana jedno stablo ima. Na stotine. Svaka grana je tu s razlogom, bez obzira na njezinu veličinu ili debljinu. Svaka grana je poput jednog trenutka u životu. One najmanje, njih ima puno, ali one su i krhke. Dovoljan je jači vjetar i nema ih više. One deblje grane, njih ima manje. Ali zato su one te koje nose, iz kojih rastu nove. Ali sve one i najmanje i najveće, bez obzira na kišu, vjetar ili jako sunce rastu u visinu. Stablo si ti, ono je snažno. Ono nosi sve, sve vidljivo. Ali ima nešto što je nevidljivo, od kuda sve počinje. Korijen, koji dok god je pod zemljom daje da stablo postaje snažno, da se zazeleni u proljeće i da se održi u olujama kada je toliko nemirno, kada vjetrovi neumoljivo nose i trgaju. Ne vidiš ga, ali tu je, ne napušta te, drži te čvrsto… i dio je tebe.
Stotinu slika. Ispremiješane, bez početka, bez redoslijeda. Pokazuju svakodnevicu koja je ostala u trenutku, zamrznuta, ne pomaknuta. Svaka od njih nosi svoj naziv.
Uzimam prvu sliku, s vrha. Na njoj piše nemoć. Slika je to trenutka kada sam toliko željela, ali nisam mogla, kada okolnosti nisu dopuštale. Još uvijek je u mojoj ruci. Ne stavljam je sa strane brzo kao prvi puta kada sam je uzela. Stisak moje ruke lagano popušta. U mislima sam opet u tom trenutku. Mirisi, zvukovi… Toplina navire na moje lice, osjećam suze koje zadržavam. Hoću li izdržati? Korijen… Ne vidiš ga, ali tu je, ne napušta te, drži te čvrsto… i dio je tebe.
S vremenom vjetar je postao lagani povjetarac koji se provlači između grana, nježno noseći i kovitlajući po zraku zelene listove. Jedan od njih pada na sliku nemoći koju još uvijek držim u ruci. Na samom dnu malim slovima pojavljuje se nova riječ koju iako želim, ne mogu pročitati… Otvaram ladicu, stavljam sliku unutra, zatvaram je.
Danas, puno mjeseci poslije ponovno držim istu sliku u ruci. To više nije ista slika. Danas na njoj piše velikim slovima riječ zahvalnost. Danas je to slika koja mi govori: Samo pogledaj i vidjet ćeš da je to život koji skoro nije bio… Ali tu je. Hoda, plače, skače, priča, smije se… Uživaj u njemu svaki dan, jer tu je, treba te. Trebaš i ti njega da zajedno nastavite ovaj put.
Pitaš se kako ćeš opet moći krenuti? Hoćeš li opet moći preživjeti jake vjetrove? Svakim danom, svakom novom situacijom tvoje stablo je samo snažnije i čvšće.
Kada dođe vrijeme, moći ćeš.