Motorički razvoj – prvi koraci

razvojmotorike

Nakon druge operacije i boravka u bolnici, tri i pol mjeseca, maleni je dobio neslužbeno dijagnozu alergije na bolnički krevetić. Svakodnevno je povraćao i odbijao je hranu zbog dugotrajnog ležanja i nemogućnosti kretanja. Doma smo se vratili kada je navršio sedam mjeseci. Povraćanje je prestalo sljedećeg dana. Kroz iduća dva mjeseca uz vježbanje se počeo okretati sam na bok i trbuh.

S devet mjeseci primijetili smo promjene na njegovom rezu na prsima i često je plakao kada je bio na trbuhu. Idućih mjesec i pol dana borili smo se s bakterijskom infekcijom koja se na kraju spustila na srce i dovela je do upale – endokarditisa. Hitnom operacijom liječnici su ga uspjeli spasiti u zadnji trenutak. Iz bolnice smo se vratili nekoliko dana prije njegovog prvog rođendana. Tada je bio dijete koje je samo ležalo na leđima.

S obzirom da je bio već stariji, njegovo tijelo tražilo je kretanje, ali on se nije mogao pomaknuti. Kroz tjedne koji su dolazili ponovno je počeo s okretanjem na bok i trbuh i došao je do položaja u kojem se mogao minimalno kretati. Legao bi na trbuhu i vrtio se u krug. Ali unatoč tom napretku u kretanju, svakodnevno se osjećala njegova frustriranost i nezadovoljstvo zbog nemogućnosti kretanja jer je u glavi bio u svojoj stvarnoj dobi od godinu dana, a motorički se kretao na nivou petomjesečnog djeteta.

U to vrijeme doma su nam došli fizioterapeuti za bebe. Maleni je imao još uvijek veliki strah od drugih ljudi i puno je plakao kada bi mu se bilo tko približio. Zbog toga vježbanje od strane druge osobe nije nikako išlo. Dogovorili smo da ćemo vježbati sami s njim doma.

Ono što smo radili bilo je to da smo snimali kratke filmiće kako vježbamo i slali ih fizijatru koji nam je tada rekao što radimo dobro, što ne, što trebamo dalje. Ono što mi je nekako najviše ostalo u glavi je da mu na pod stavljamo razne prepreke. Od jastuka, deka, stvari različitih tekstura, pakete pelena uz pomoć kojih je dobivao priliku razvijanja osjeta i mogućnost da se osloni, da prijeđe.

Prvi pomak dogodio se kada je propuzao. Prvotno je puzao vojničkim stilom, kada se povlači samo rukama, dok ostatak tijela vuče za sobom. Nastavili smo vježbati dok nije pravilno propuzao četveronožno. To je bilo pravo otkriće i veselje za njega. Prvi puta sam je sjeo i stao na noge s četrnaest mjeseci, držeći se uz rub kade.

S godinu i pol dana napravio je svoje prve samostalne korake. Odjednom kao da se otvorio cijeli jedan novi svijet za njega. Osmijeh nije skidao s lica. Razdoblje vrištanja, jer ne može, samo se odjednom izgubilo. Od djeteta koje je s godinu dana samo ležalo na krevetu, šest mjeseci kasnije hodao je. Danas ide samostalno niz i uz stepenice, trči, skače, penje se, vozi bicikl s pomoćnim kotačima i formulu na pedale. S vremenom je sam naučio stati kada ne može, kada se umori. Tada diže ruke u zrak i kaže – Ne može više ja, ajde nosit.

Cijela prva godina prošla je više u ležanju i nemogućnošću kretanja i zbog toga danas još uvijek traži dosta podražaja. Liječnik nam je rekao da je to normalno za njega jer nadoknađuje ono vrijeme kada nije mogao. Taj podražaj najviše se vidi u situacijama kada hoda bos po pločicama koje su hladne i pri svakom koraku jače lupi nogom. Kod takvog hodanja osjeti hladno, drugačiji materijal pod nogama i čuje i osjeti svaki udarac koji napravi. To su sve uobičajene situacije kod djece, ali kod njega je to izraženije.

Danas kada je veći ta težnja za podražajem stvara opasne situacije jer danas nema više prepreka pred njim. Zbog toga smo više na oprezu, što sa strane izgleda kao da samo hodamo i trčimo za njim. Ali u pozadini je uvijek taj oprez jer ne treba nam da se sa njegovim stanjem dogodi nešto što smo mogli spriječiti. Uz svu brigu i pažnju događaju se i situacije koje ne možemo spriječiti, ali pokušavamo biti u balansu i napraviti onoliko koliko je do nas.

Kretanje je kod svakoga djeteta drugačije i dva djeteta sa istom dijagnozom će imati sasvim drugačiji razvoj kretanja. Tu nema forsiranja. U svemu tome važnije je kako nešto radi, nego koliko brzo nešto radi. Ono što je još važno je biti u kontaktu sa stručnim osobama i biti jako strpljiv i uporan s vježbanjem – jer jedino tako se prave oni milimetarski koraci koji kasnije postanu ogromni.

prvi koraci

Komentar