Kako se nositi s emocijama? – Krivnja

krivnjaemocija.jpg

U teškim situacijama, posebno onima koje dugo traju, nužno je da radim nešto što me veseli, što mi donosi ugodu. Sada kada razmišljam o tome, grižnja savjest i krivnja, bili su često prisutni. Moje dijete leži uspavano i okruženo svime s čime je bio okružen, ne znam što će mi sljedeće liječnici reći, što će se dogoditi sa sljedećim zvukom alarma… Kako da u svemu tome radim nešto ugodno, nešto što me veseli?

Najgore je ne poduzeti ništa…

Sjećam se jedne žene koja je čitala knjigu na intenzivnoj dok je sjedila pored kreveta svoje dvogodišnje djevojčice koja se budila nakon operacije. Pitanje koje sam si postavila bilo je kako može čitati dok alarmi svako malo zvone, kada oko sebe vidim strku, čujem plač djece… Ako samo slušam alarme i čujem plač i vidim strku oko sebe, samo još više upadam u taj vrtlog koji nimalo ne pomaže.

Tu dolazi slika auta koju nekako zaboravim u mirnijim razdobljima. Mi smo kao auto u kojem se prevoze naša obitelj i drugi. Ako se auto pokvari ili mu ponestane goriva, ne može više nikoga prevoziti. Zbog toga ne smijem zaboravi na redovno održavanje i na točenje goriva, jer ga nemam beskonačno.

Krivnja

Krivnja je gadna stvar jer donosi predbacivanje, vraća unazad na stvari koje su prošle i koje više ne mogu promijeniti. Nakon što smo saznali da će se naš maleni roditi s pola srca, počela sam kriviti samu sebe – Možda da to nisam napravila, možda da nisam postupila tako, možda da sam napravila drugačije, možda da sam prije od reagirala, možda, možda, možda…

Što bi se dogodilo da mi netko sada odgovori na pitanje zašto ima samo pola srca? Što bi se promijenilo da znam točan uzrok? Istraživanja ne mogu sa sigurnošću tvrditi, ali dovode do pretpostavke da određeni lijekovi, hrana, sredstva za čišćenje, boje ili kemikalije mogu dovesti do toga da se u trenutku formiranja stanica dogodi nekakav zaokret, deformacija i poslije se rodi dijete s određenom srčanom greškom. Prije nego se formiralo samo pola srca bili smo u radovima u stanu. Bilo je teško ne zapitati se tada da li je uzrok možda određena kemikalija u boji za zid ili sastav kamene vune?

Da sada mogu znati točan uzrok i da znam da sam ja ta koja je odgovorna zbog toga, što bi mi to saznanje donijelo? Olakšanje ili krivnju? Ili je možda najteži dio u tom saznanju da bez obzira na sve, to ne mogu promijeniti jer će i dalje kucati samo pola srca?

Tu dolazi Bog. Znam da je Bog za neke samo izmišljeni lik, bajka, za neke način na koji neki drugi ljudi bježe od svojih problema, od stvarnosti… I nije mi namjera nikoga uvjeravati u suprotno.

Na pitanje kako znam da je Bog stvaran meni, odgovaram – Bog je poput sunca, koje ne vidim u potpunosti, ali osjećam njegovu toplinu i ono mi osvjetljava put. Bog je moj smisao, razlog moga postojanja i bez obzira što se nekada pitam gdje je, zašto mi se neke stvari događaju, znam da je tu, pored mene, ne ostavlja me. Proći sve ovo što smo prošli, što prolazimo i što je pred nama, s njim čini da bude lakše. On me ne okrivljuje i zbog toga, kada dođu one misli mogla sam, ni ja ne moram kriviti samu sebe.

Kada dođu misli, kako se zaštititi?

Odgovoriti na njih tako da zaštitim samu sebe i svoje postupke koje sam napravila. Ako to ne napravim te misli će povući jednu stvar za drugom i za nekoliko sekundi će me „pojesti“ i povući prema dolje.

To je borba koja je nekada jako teška, posebno u situacijama kada je sve oko mene poput vrtloga koji ne staje, koji me guši i koji mi ne dopušta da se pokrenem. Kada je umor kroničan, kada sam već stoti put napravila istu stvar, a ni nakon tog stotog puta nije bilo pomaka i kada jedino što želim je da se probudim iz noćne more u kojoj jesam, ali to nije san, nego je stvarnost.

Ali i tada postoje stvari koje mogu napraviti.

  • Ne odustati – U redu je kretati se s minimalnom snagom, samo je važno da ne stanem skroz.
  • Ići korak po korak, trenutak po trenutak. Prvo ću napraviti jednu stvar. Kada je napravim, onda ću vidjeti što mogu dalje.
  • Ne biti sam sebi neprijatelj.
  • Pronaći osobu/osobe koje će saslušati, koje će razumjeti i koje će me gurati dalje kada ja to ne budem mogla. (Netko iz obitelji, stručna osoba, prijatelj…)
  • Ne kriviti se i ne predbacivati si zbog stanja svojega djeteta.
  • Raditi ono što mogu, kako i koliko mogu.
  • Pronaći nešto pozitivno u negativnom.
  • Stišati mobitel određeni dio dana jer nekada poziv iz najbolje namjere stvara kontra efekt. Uvijek se mogu javiti poslije.
  • Definirati jednu stvar koja mi je važna u danu – da mi je navečer kuhinja čista, ne pod svaku cijenu, ali mi čista kuhinja ujutro kada se probudim čini zadovoljstvo.
  • Vratiti se starom hobiju ili pronaći novi. Na taj način radim nešto što me veseli, što mi donosi ugodu i što me skreće s razmišljanja samo o situaciji u kojoj jesam.
  • Svaki dan izdvojiti vrijeme samo za sebe pa makar to bilo i deset minuta – za šetnju, čitanje, pisanje, trčanje, pronalaženje novih recepta, gledanje dokumentarca, vrtlarenje…
  • Uživati u malim pomacima i stvarima.

Ono nešto što me veseli

Svaki dan daje mi mogućnost izbora. Hoću li živjeti s krivnjom ili ću pokušati pronaći stvari koje me vesele, koje mi pomažu? Ponekad će to biti sasvim malene, naizgled beznačajne stvari i tek ću možda poslije vidjeti koliko su bile velike i potrebne tada. Ali moći ih prepoznati upravo sada i dopustiti da u meni stvore osjećaj veselja i ugode, jako je važno, bez obzira na okolnostima u kojima jesam. Jer ponekad su upravo te najmanje stvari, one koje se najviše broje.

20

2 misli o “Kako se nositi s emocijama? – Krivnja

  1. Tako je, računati s Bogom i onda uživati u malim pomacima i stvarima i veseliti se tome i zahvaljivati. Upravo kao što kažeš : za zdravlje duha, duše i tijela !

Komentar