Kako se nositi s emocijama? – strah

strah

Strah. Prvo što sam osjetila nakon što je bilo rečeno da nešto nije u redu. Tu je, od prvoga dana kada smo saznali da će se naš maleni roditi s pola srca. I danas je tu. Često pritajen, čeka pravi trenutak da spustim svoj gard i tada napada. Dok udara samo pljušte njegove optužbe kako neću moći izdržati još jednom, kako ga neću moći pustiti još jednom i kako će u tom trenutku on biti tamo i čvrsto će me držati. (listopad 2018.)

Stanje koje maleni ima je nešto što ne možemo izbjeći ili promijeniti, to je nešto što je stalno prisutno. Dovoljno ga je čuti kako ubrzano diše ili vidjeti njegove plave usnice… Ne treba mi drugi podsjetnik.  Pred nama je još jedna operacija koju treba proći… A proći to još jednom…

Što ako se nešto dogodi i moramo na hitnu? Što ako se teško razboli? Što ako ne uspijem od reagirati dobro? Što ako se ne uspije smiriti s ubrzanim disanjem? Što ako liječnik kaže da više ništa ne mogu napraviti? Što ako ga ne budem više mogla uzeti u ruke? Što ako se ne probudi nakon sljedeće operacije?…

Ovo su samo neka od pitanja koja sam postavljala od samoga početka. Za svako od njih imala sam dva odgovora i onaj pozitivan i negativan. Ta pitanja bila su nerealna, ali istovremeno su mi bila itekako realna. To nije jednostavno za objasniti, jer u tim trenucima u mojoj glavi bila je totalna zbrka zbog svega što se tada događalo.

Kako sada opet dopustiti nove rane, nova bacanja na pod, nove lomove? Ne želim i ne mogu. To je poput velikog vala kojeg vidim u daljini da dolazi jako polako, a ja nemam kuda, jer što god napravim, znam da kada dođe će me preklopiti. To je scenarij koji sam već prošla, koji je bio gotovo neizdrživ… (prosinac 2017.)

Vrijeme…

Za sve je potrebno vrijeme. Vrijeme da se moje misli smire, da mogu početi realnije razmišljati. Vrijeme da se prihvati nova svakodnevnica. Vrijeme da dođe do prvog milimetarskog pomaka i vrijeme da oporavak počne. Vrijeme da ožiljci postanu ravniji, da se stope i da poprime gotovo istu boju kao i moja koža.

Vrijeme je poput starca koji strpljivo sjedi ispred svoje kuće. Dok sjedi visoko među bijelim oblacima vidi jato ptica, osjeća vjetar na svojem naboranom licu koji istovremeno lagano njiše grane drveća, osjeća sunce koje grije njegovo tijelo, čuje žamor u daljini, viku djece, osjeća miris jorgovana. U svemu tome vidi ljepotu, osjeća mir. Jer u suprotnom može samo izludjeti i propustiti ne vidjeti, čuti i osjetiti stvari koje su oko njega.

To je vrijeme koje mi kaže – Polako, gledaj oko sebe, osjećaj, ne propuštaj. A kada budeš spremna jednoga dana, opet ćeš moći, onoliko koliko možeš, jer neću dopustiti da onaj val bude više od toga.

osjecajnepropustaj

Kada je strah ogroman…

Pred nama je još jedna operacija sljedeće godine i u određenim trenucima strah je ogroman… Pustiti ga još jednom, sada kada ga znamo, kada živimo s njim već gotovo tri i pol godine… Sama pomisao na to… Borba koja se tada događa, je borba između straha i vjere.

Strah govori – Pogledaj kako su ti koraci  teški, kako je hodnik dugačak, nećeš uspjeti doći do kraja, udisaji su ti kratki i ubrzani, čvrsto ga drži rukama i ne puštaj… Možda je to zadnji put da ga držiš… Dolazimo do stola, oko nas su ljudi u zelenom. Netko od njih pruža ruke… Ne želim ga pustiti… Ne opet… Što ako ne prođe dobro… Možda je ovo zadnji puta kada ćeš ga vidjeti… Kao da me netko lomi na sve manje i manje komadiće.

Vjera govori – Neću ti dati da nosiš više nego možeš podnijeti. Ja ću ti pomoći… Dolazimo do stola, oko nas su ljudi u zelenom. Netko od njih pruža ruke… Ne želim ga pustiti… Ne opet…  Neće biti u tvojim rukama, ali će biti u mojim moćnim rukama. Vjeruj mi… Ja sam s tobom. Ja sam s njim. Držim ga i ne puštam. Kao da netko vraća one komadiće na mjesto.

Prije 30-ak godina djeca rođena s HLHS-om su umirala. Danas jako puno njih dolazi do odrasle dobi. Sa sljedećom operacijom saturacija kisika u krvi kod malenog bi trebala biti za 10-15% viša nego je sada. Medicina se razvija dalje. Trenutno rade na Rodefeld’s Fontan Blood Pump – pumpi koja bi uvelike doprinijela kvaliteti življenja na bolje. Kada razmišljam na taj način, onaj strah polako gubi na svojoj snazi. A nestaje kada znam da je moj Bog iznad svakog mojeg straha i da to nije život kojim trebam živjeti. Samo, moći razmišljati tako svaki puta kada je onaj strah ogroman… Nije ni malo lako.

Sve ovo što pišem je moje vlastito iskustvo. Ne napravim uvijek kako bi trebala, padam svakodnevno. Ali pokušavam naučiti, pokušavam ne dopustiti da predugo stojim. Da me te misli ne preuzmu jer tada gubim radost sadašnjeg trenutka zbog nečega što će se tek jednom dogoditi ili možda ni neće. Zbog svega toga mogu ostati stajati u strahu zbog onoga što može biti loše ili mogu ići dalje, u vjeri i ne odustati unatoč okolnostima u kojima jesam. Uspjeti proći tada kroz to, je onaj milimetarski pomak, koji je zapravo ogroman.

Biti će teško prije nego postane lakše, ali biti će lakše – samo trebaš proći kroz to.

20

Jedna misao o “Kako se nositi s emocijama? – strah

  1. Hvala ti na autentičnom i iskrenom opisu što proživljavaš i kako se kao čovjek boriš i ustraješ u pouzdanju u Božju pomoć i prisutnost ! Svima si nam primjer kako ne klonuti unatoč svemu…

Komentar