Jedan bicikl i puno leptira

voznjabiciklom

Godina je iza nas. Najlakše ju je opisati s jednim pokretom ruke koja pravi uspone, silaske i ponovne uspone. Bila je to godina padova i razbijanja, ali i ponovnog podizanja i skupljanja. Godina u kojoj sam naučila koliko je vrijedno imati pored sebe ljude koji ne odustaju kada ja mislim da ne ide više dalje, koji podižu moju glavu i čiji pogled govori nisi sama.

Pitanje koje povremeno mogu čuti, iako ga još nitko nije izrekao naglas, je – Što vam je to trebalo, mogli ste to riješiti dok je još bilo vrijeme? To nešto što smo mogli riješiti, danas je naš maleni koji je promijenio naše živote unatoč svim strahovima, borbama, čekanjima i dugim putovanjima na bolje.

Gledajući danas njega kako se bori da nauči voziti bicikl, stotinu puta okrećući pedale, silazeći, gurajući, padajući, s razbijenim koljenima, kako naglo okreće volan, prelazi preko rupa, kako uspijeva održati ravnotežu i kako ne odustaje… Samo ga mogu zamisliti kako se na jednak način borio sam sa sobom dok je naizgled nepomično spavao. A zapravo je neumorno pokušavao vozio taj bicikl unatoč svim okolnostima koje su govorile ne možeš, odustani.

Za godinu dana željela bih da mogu reći – prošli smo, i taj dio knjige je završen. Ali, sama pomisao na neke stvari koje su pred nama, dovodi me do toga da sam razdijeljena, između svojih želja i između stvarnosti koja neumoljivo ide dalje i ne čeka.

Ali u tim trenucima razdijeljenosti same sebe postoji jedan svijet. To je mjesto koje ostaje isto, unatoč okolnostima. Mjesto u kojem na trenutak staje vrijeme i moje misli. I to je mjesto u kojem je ove godine neobično puno leptira, ili ih možda samo sada primjećujem više…

To je mjesto u kojem je onaj koji zna sve o meni, onaj koji zna sve o njemu. Onaj koji strpljivo čeka, koji pušta leptire i onaj koji mi govori – Malena moja, samo polako, uspori, ne odustaj.

cvijet

bijelicvijet

cvjetoviimost

cvijeceimost

pocetakljeta

suncokretinebo

ljetnalivada

cvjetoviutravi

bijelileptirnacvijetu

smedileptir

leptirnacvijetu

 

20

2 misli o “Jedan bicikl i puno leptira

  1. Dirljivo do suza i tekst i prekrasne slike ! Hvala ti i na otvorenosti kako se osjećaš pa to dijeliš s nama – kakvo blago ! Čitajući to pao mi je na pamet 139. psalam.

  2. Da, poseban je taj psalam. Hvala

    Ps 139:13-18

    13Jer ti si moje stvorio bubrege,
    satkao me u krilu majčinu.
    14Hvala ti što sam stvoren tako čudesno,
    što su djela tvoja predivna.
    Dušu moju do dna si poznavao,
    15kosti moje ne bjehu ti sakrite
    dok nastajah u tajnosti,
    otkan u dubini zemlje.

    16Oči tvoje već tada gledahu djela moja,
    sve već bješe zapisano u knjizi tvojoj:
    dani su mi određeni dok još ne bješe ni jednoga.
    17Kako su mi, Bože, naumi tvoji nedokučivi,
    kako li je neprocjenjiv zbroj njihov.
    18Da ih brojim? Više ih je nego pijeska!
    Dođem li im do kraja, ti mi preostaješ!

Komentar