Moj put i selidba iz Afrike u Kanadu

Afrika i Kanada

Afrika

Odrasla sam u Africi. To je čudesna zemlja u kojoj sunce uvijek grije, a zvijezda ima na tisuću. To je zemlja fascinantne prirode koja zapravo nikada ne spava. I to je zemlja u kojoj sam naučila što znači biti dio nečega, što znači biti dio obitelji. To je zemlja koju volim, koju poznajem i zemlja iz koje sam mislila da nikada neću morati otići.

Jednoga danas stigao je glomazan i težak kovčeg s porukom: „Pred tobom je četiri mjeseca da se pripremiš, jer tada se seliš u Kanadu.“ Dok sam pokušavala pomaknuti kovčeg, moje ruke su se tresle.  Nikako ga nisam uspijevala otvoriti. Bila sam ljuta, vrištala sam u sebi jer se zatvarač povlačio jako teško. Što god sam napravila, bio je to samo bezuspješan pokušaj nakon kojega sam odlučila povući se, maknuti i ostaviti ga.

Došao je onaj, koji zna svaki djelić mene, povukao zatvarač i polagano otvorio kovčeg. Uhvatio je moje drhtave ruke i rekao da je put na koji idem pust, bolan i težak… Nisam ga željela slušati dalje, ali tihim glasom još mi je rekao: Malena moja, pogledaj što je unutra… Samo pogledaj… Kovčeg nisam željela vidjeti niti izvana, a pogotovo nisam željela vidjeti što je unutra… Samo polako, kada budeš bila spremna, moći ćeš…

Prošli su dani, prošli su tjedni, mjeseci, a kovčeg je još uvijek čekao. Nisam se mogla praviti da ga ne vidim unatoč tome što je bio u najudaljenijem i najmračnijem kutu, ali još uvijek nisam se usudila pogledati što je unutra. Bližilo se vrijeme polaska, a u mojoj glavi samo su odzvanjala pitanja –  Gdje je ta Kanda? Kako izgleda? Što će me ondje dočekati? Kakvo je vrijeme tamo? Što je to snijeg? Hoću li uspjeti naučiti jezik? Kako ću znati kuda da krenem jednom kada stignem? Unatoč svim informacijama i odgovorima koje sam dobila ništa me u potpunosti nije moglo pripremiti na dan kada sam stupila nogom na tlo Kanade.

Kanada

Moje tijelo koje je bilo naviklo na žarko sunce, šibao je hladan vjetar. Postalo mi je jasno što znači rečenica – Kada se zima uvuče u kosti. Više nije bilo čekanja i odgađanja, morala sam otvoriti kovčeg. Unutra su bili šalovi i kape koje su mi bile prevelike, knjige koje nisam razumjela i klizaljke koje su bile tako oštre na dodir. Odjeća koju sam na brzinu izvukla i navukla na sebe sputavala me je. Imala sam osjećaj da ne mogu normalno disati zbog šala koji me je gušio.

Dok sam vukla ogroman kovčeg, oko mene se bili ljudi koji su imali iste takve kovčege. Jedan čovjek je izgledao očajno, s glavom među rukama i stvarima koje su bile zgužvane i pobacane oko njega… Jedan drugi je samo mirno sjedio, bez micanja, bez emocija, istrošen… Treći je zgrčen ležao na podu, drhteći i glasno plačući…

Moj kovčeg postao je sve teži. Vukao me je prema dolje. Moje ruke uz sve ozebline više ga nisu mogle držati. Moje noge na ledu više nisu mogle napraviti ni korak. Ispao je, glasno udarivši o pod i otvorivši se. Stvari su se razletjele uokolo… Vrisak se sada mogao čuti, više nije bio samo unutar mene… Zašto padam pri svakom koraku? Zašto su čizme toliko teške? Zašto su mokre iznutra? Zašto su mi ruke s ozeblinama? Zašto se ne mogu više pomaknuti? U tom trenutku sve je stalo…

Prošlo je tri godine od kako živim u Kanadi. Za to vrijeme Afriku sam posjetila nekoliko puta, svaki puta noseći dio Kanade sa sobom. Jer taj dio je sada tu, uvijek uz mene. Kako vrijeme prolazi, lakše prihvaćam Kanadu. Naučila sam koje čizme mi najbolje odgovaraju i čime ih trebam premazati da ne propuste vodu. Kako se najbolje zaštititi od polarne hladnoće i kako, ako je moguće, da ne dopustim da se neočišćeni snijeg pretvori u led. Ali unatoč tome, leda ima oko mene, samo sam ja postala malo opreznija i sigurnija kada sam na njemu. Čak sam naučila i klizati i dobra sam u tome.

Ono što sam otkrila je da je priroda jednako fascinantna i da nebo ne samo da je puno zvijezda kao i u Africi, nego Kanada ima i očaravajuću Aureolu Balealis.

Dva različita svijeta – jedan svijet

Istina je da nisam odrasla u Africi, jednako kao ni što danas ne živim u Kanadi. Afrika i Kanada predstavljaju dva različita svijeta i mene koja sam morala otići iz za mene tada sigurnog svijeta i naučiti kako se adaptirati i kako prihvatiti taj novi svijet. Zapravo, ta dva različita svijeta, prihvaćanjem se približavaju jedan drugome i postaju sve više jedan svijet. Jer prihvaćanje znači uzeti nešto od onoga koji daje i prilagoditi se okolnosti u kojima jesam.

Što se dogodilo s kovčegom nakon onoga pada? Imala sam izbor ostati ležati dolje ili uzeti jednu po jednu stvar i ponovno ih složiti u kovčeg. U glavi mi je tiho odzvanjalo – Samo polako, kada budeš bila spremna, moći ćeš… Danas, kovčeg je tu, uz mene i još uvijek je u određenim trenucima poprilično težak. S vremenom sam cijeli njegov sadržaj presložila već stotinu puta. Još uvijek ima stvari koje brzo vraćam unutra, dok su mi neke druge stvari postale jako korisne i svakodnevno ih koristim.

Jedna od većih lekcija koju me je taj kovčeg naučio je da stvari koje su u njemu ne moram sama preslagivati i da su neke stvari namijenjene i drugima. Ono na što se trebam podsjećati svaki dan je da budem strpljiva s drugom stranom. Jer na kraju, bez obzira na povremene različite smjerove kojim bi svatko od nas išao, vući taj kovčeg zajedno, čini da bude lakši.

Put i selidba iz Afrike u Kanadu… Još uvijek se slažu dijelovi i teško je vidjeti malo veći dio. Kada će se složiti? – ne znam. Da li će onaj kovčeg u jednom trenutku samo nestati ili će biti tu do samoga kraj? – ne znam. Ono što znam je da idemo dan po dan, polako i to da koliko god ponekad željela… Ne mogu se vratiti nazad i promijeniti početak, ali mogu krenuti gdje jesam i promijeniti kraj.

dva svijeta

Jedna misao o “Moj put i selidba iz Afrike u Kanadu

  1. Pravo kažeš – ključ je u prihvaćanju pa i teškog kovčega ! Glavno da u svemu tome nismo sami, Netko nas prati i voli …

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *