Bijeli leptiri

sumskocvijece

Malena moja, znam da je danas za tebe bio jedan težak dan. Dan kada bi samo željela da te čvrsto zagrlim, da se uvučeš u moj zagrljaj i da te nikada ne puštam. Malena moja, mogu to napraviti, ali ako to napravim, postat ćeš i suviše osjetljiva, slaba i previše ovisna o meni.

Ja želim da budeš ovisna o meni, ali na način da sama koračaš, a ja da budem pored tebe. Jer kada budeš koračala sama, tada ćeš moći odlučiti želiš li potrčati za bijelim leptirima ili ćeš se radije vrtjeti u krugu dok povjetarac bude njihao vlati trave, istodobno mrseći tvoju kosu.

Ali doći će i ovi teški dani. Dani kada ćeš morati krenuti na stranu koju ne želiš. Vraćat ćeš se, pokušavati skrenuti, preskočiti, tražiti od mene da te samo prenesem… I u takvim danima morat ćeš odlučiti da kreneš bez obzira što se bude nalazilo ispred tebe.

Život nisu samo bijeli leptiri i povjetarac koji mrsi kosu. Život su i potoci koji iznova izviru, plimni valovi koji nose sve pred sobom, noći bez mjeseca i strmo kamenje i litice. Sutrašnji dan ponekad će tako proletjeti da ćeš se samo iznenaditi kako je već postao jučerašnji. A jučerašnji dan će te nekada tako jako držati da ćeš pomisliti da se ne možeš pomaknuti. Puno puta morat ćeš reći zbogom. Pustiti ruku koju ne želiš pustiti. Probudit ćeš se, a sunca neće biti. I tada ćeš se pitati – Hoće li se ikada vratiti dani bijelih leptira?

Malena moja kada dođu takvi dani, dođi k meni, da te samo snažno zagrlim… I tada pusti sve. Misli, riječi, trenutke, sjećanja… Samo se prepusti meni. Ostani koliko god trebaš, a ja ću ti ispričati jednu priču. Onu koju već jako dobro znaš, samo te trebam povremeno podsjetiti na nju.

Stojiš na samoj ivici šume, okružena bijelim cvjetovima… Slobodno kreni… Dok koračaš, sasvim polako, slušaj šuštanje lišća i lomljenje grančica pod svojim nogama… Zaustavi se pored onog visokog stabla… Osjeti njegovu grubu koru i onaj poznati miris ljubičica koje se skrivaju sasvim dolje, pri samom dnu… Osjeti ih kao da je to posljednji puta da to možeš napraviti… Tada podigni pogled i vidjet ćeš između krošnji stabala velike bijele oblake za koje uvijek kažeš da su poput vate… Pitat ćeš me tada vidim li onaj veliki koji izgleda kao leptir?  Odgovorit ću ti da vidim, da taj od jutra čeka na tebe…

oblakleptir.jpg

Pričat ću ti ovu priču koliko god puta budeš željela. Iznova i iznova… Svaki puta pričati ću ti o nekim novim stablima, o vjetru kako se igra s njihovim granama, ali i leptirima. Onim istim bijelim leptirima.

Malena moja ja znam svaku kapljicu kiše, svaku pahuljicu, svaki zalazak i izlazak sunca, svakog leptira i onoga koji leti i onoga koji samo tako izgleda visoko na nebu stvoren od bijelih oblaka. Svaku dugu, potok, more i ocean. Stablo, najviši planinski vrhunci. Jelena koji ponosno stoji, svaku košutu i njezino lane. Oluju koja nosi sve pred sobom… Puštam, stvaram, budim, gledam, uživam, smirujem, podižem, mijenjam… Znam sve, sve je pod mojom kontrolom, ništa mi ne promiče, ništa mi nije skriveno.

Ali od svega toga najviše me veseliš ti. Ti si moje najvrjednije, moje najdragocjenije, moje najdraže. To si ti meni. To nemoj nikada zaboraviti… Pogotovo kada dođu teški dani i kada budeš mislila da me nema.

Tada zastani, dođi k meni i dopusti mi da ti ispričam priču. Onu priču u kojoj ću stvarati najljepše bijele leptire samo za tebe. Onu priču nakon koje ćeš opet moći krenuti.

I bez obzira što znaš moj odgovor, pitat ćeš me tada: „Hoću li krenuti s tobom?“

Odgovorit ću ti kao i svaki puta prije: „Malena moja… ja sam uvijek tu, pored tebe, ne ostavljam te.“

suma

 

 

20

Komentar