Doma sam…

bitimamadoma

Ti si doma, pa:
„Blago tebi jer sve možeš pospremiti.“
„Doma si, pa stigneš sve napraviti.“
„Baš ti je super što si doma, pa imaš puno vremena za sebe.“
„Doma si“ mi s vremenom sve više postaje kao mit koji jedni razumiju, dok drugi žive u uvjerenju kako je „biti doma“ san svih snova.

Svako jutro dižem se prije djece, sjedim uz prozor, pijem čaj, slušam cvrkut ptica dok me sunčeve zrake lagano obasjavaju. Djeca se bude, sjede mirno za stolom i doručkuju. Nakon toga idemo van u šetnju u kojoj susrećemo susjedu koja kaže: Kako vas je lijepo vidjeti zajedno, kako su to dobra i pristojna djeca.“ Ja se nasmijem i kažem hvala dok se topim od miline i sreće. Vraćamo se doma, djeca uredno stavljaju obuću u ormar i poslušno odlaze u sobu da se igraju. Ja hranim malenoga koji jede bez negodovanja… Ne mogu više dalje pisati jer ova idila polako u meni stvara osjećaj lagane mučnine. Baš poput jedne epizode iz Voyagera u kojoj doktor ima idealnu obitelj, ali onda dolazi B Elanna i promijeni malo karakteristike likova koji postaju ne tako savršeni i onda u doktorovu idealnu obitelj dolazi kaos.

Istina je da moj dan započinje tako da nakon šestog buđenja po noći, pred jutro konačno odspavam sat i pol u komadu i da lagano jauknem jer me je maleni pogodio baš ispod rebra dok se okretao. Nekada je ujutro takva strka da djeci samo viknem:“Uzmite žitarice i jedite:“ dok ja presvlačim pelenu malenom, a on bježi i uspijevam ga uhvatiti u zadnjem trenutku prije nego pogodi glavom u rub kreveta, istovremeno odgovaram na pitanje zašto opet moramo to jesti i smirujem drugih dvoje jer se pregovaraju tko je danas zadužen za postavljanje stola. Ostatak dana ne prolazi u ništa manje idiličnom tonu od ovoga.

Doma sam, ali nije mi sve čisto, ne stignem sve raditi i definitivno nemam puno vremena za sebe. To što sam doma znači da se sve više koristi, više se prlja. Skakanje i trčanje stvara konstantnu prašinu, da su djeca dok su bila mala bila uvjerena da su to mušice koje lete po zraku.

Kada se u određenim situacijama upustim u „razbijanje mita doma si“, dobijem klimanje glave od druge strane, ali i monolog koji započinje: „Ali da samo znaš kako bi ti tek bilo da radiš…“ S vremenom se sve manje upuštam u takve razgovore jer samu sebe dovedem do toga da se na kraju samo opravdavam. I kada se uspijem izdignuti iznad toga, vidim da unatoč tmurnim jutrima, suznim ručkovima, kroničnom nedostatku vremena uz puno, puno letećih mušica, ima i puno smijeha, zajedničkih trenutaka, uživanja… „Doma si“ tu poprima jednu sasvim novu dimenziju koja nije ni malo laka, niti idealna, ali je moja stvarnost, jer ja sam doma.

dobramama

20

Komentar